Pitanje je li Isus isto što i Jahve jedno je od najdubljih i najsloženijih pitanja kršćanske teologije. Ovo pitanje zadire u samu Božju narav i identitet Isusa Krista, te je bilo predmet opsežnih teoloških rasprava i promišljanja kroz povijest Crkve. Kako bismo pružili sveobuhvatan odgovor, bitno je proniknuti u doktrine o Trojstvu, utjelovljenju i biblijske temelje koji otkrivaju odnos između Isusa i Jahve.
Nauk o Trojstvu središnji je za razumijevanje odnosa između Isusa i Jahve. Trojstvo je kršćansko vjerovanje da Bog postoji kao tri osobe u jednoj biti: Otac, Sin (Isus Krist) i Duh Sveti. Ove tri osobe su različite, ali jednakopravne, jednakovječne i istobitne, što znači da dijele istu božansku prirodu. Ova je doktrina ukorijenjena u Svetom pismu i potvrdili su je ekumenski koncili kao što su Nicejski sabor (325. godine) i Kalcedonski sabor (451.).
Jedan od ključnih biblijskih temelja za vjerovanje u Trojstvo nalazi se u Evanđelju po Ivanu. U Ivanu 1,1-3 čitamo: "U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog. On bijaše u početku s Bogom. Po njemu je sve postalo, bez njega ništa napravljeno je što je napravljeno." Ovdje se "Riječ" (Logos) identificira kao različita od Boga (Oca), a ipak kao potpuno božanska. Ivan 1:14 dalje otkriva identitet Riječi: "Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama. Vidjeli smo slavu njegovu, slavu jedinorođenog Sina, koji je došao od Oca, pun milosti i istine ." Ovaj odlomak jasno identificira Isusa kao Riječ koja je i s Bogom i jest Bog.
Nadalje, sam Isus je tvrdio da je božanstvo što ga povezuje s Jahvom. U Ivanu 8,58 Isus izjavljuje: "Zaista, zaista, kažem vam, prije nego što se Abraham rodio, ja jesam!" Izraz "Ja sam" (grčki: ego eimi) izravna je referenca na božansko ime otkriveno Mojsiju u Izlasku 3:14, gdje Bog kaže Mojsiju: "JA SAM KOJI JESAM." Koristeći ovaj izraz, Isus se poistovjećuje s Jahvom, Bogom Izraela. Njegovi su suvremenici ovu tvrdnju shvatili kao tvrdnju o božanstvu, što je dokazano njihovom reakcijom da su Ga kamenovali zbog bogohuljenja (Ivan 8:59).
Još jedan značajan odlomak nalazimo u Ivanu 10:30, gdje Isus kaže: "Ja i Otac smo jedno." Ova izjava ukazuje na jedinstvo esencije između Isusa i Oca, dodatno potvrđujući Njegovu božansku prirodu. Reakcija židovskih vođa, koji su ga ponovno htjeli kamenovati zbog bogohuljenja (Ivan 10,31-33), ukazuje na to da su shvatili da Isus tvrdi da je jednak Bogu.
Apostol Pavao također daje važne uvide u Isusovu prirodu i Njegov odnos s Jahvom. U Filipljanima 2,6-7, Pavao piše: "On, budući da je u samoj naravi Bog, nije smatrao jednakost s Bogom nečim što bi koristio sebi u korist, nego je sam sebe učinio ništavim uzevši samu narav sluge, stvoren na ljudsku sliku." Ovaj odlomak, poznat kao himna Kenoze, naglašava da je Isus, iako potpuno božanski, dragovoljno preuzeo ljudsku narav i ponizio se u poslušnosti Ocu. Ovo samoispražnjenje ne negira Njegovo božanstvo, već pokazuje Njegovu spremnost da ispuni Očev plan otkupljenja.
Kološanima 1,15-20 dalje razrađuje Isusovu božansku narav: "Sin je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac nad svim stvorenjima. Jer u njemu je sve stvoreno: što je na nebu i na zemlji, vidljivo i nevidljivo , bilo da su prijestolja ili vlasti ili vladari ili vlasti; sve je stvoreno kroz njega i za njega je prije svega i sve se u njemu drži." Ovaj odlomak naglašava da je Isus vidljiva manifestacija nevidljivog Boga i agent stvaranja, atributi koji pripadaju samo Jahvi.
Utjelovljenje, vjerovanje da je Bog postao tijelom u osobi Isusa Krista, ključni je aspekt razumijevanja kako Isus može biti isti kao Jahve, a istovremeno biti različit. Kalcedonska definicija (451. po Kr.) artikulira da je Isus "jedan te isti Krist, Sin, Gospodin, jedinorođeni, prepoznat u dvije naravi, bez brkanja, bez promjene, bez podjela, bez odvajanja." To znači da je Isus u potpunosti Bog i u potpunosti čovjek, posjedujući i božansku i ljudsku narav u jednoj osobi. Ovo otajstvo utjelovljenja omogućuje Isusu da bude i različit od Oca, a opet u potpunosti Jahve.
Osim biblijskih dokaza, ranokršćanski spisi i vjerovanja potvrđuju vjerovanje u Isusovo božanstvo i Njegov identitet kao Jahve. Nicejsko vjerovanje, formulirano na saboru u Niceji, izjavljuje da je Isus "Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravog Boga, rođen, ne stvoren, od jednog Bića s Ocem." Ovo vjerovanje odražava razumijevanje rane Crkve da Isus dijeli istu božansku bit kao i Jahve.
Također je važno razmotriti ulogu Duha Svetoga u Trojstvu. Duh Sveti je treća osoba Trojstva, jednaka i suvječna s Ocem i Sinom. Duh proizlazi od Oca i Sina i uključen je u djelo stvaranja, otkupljenja i posvećenja. Prisutnost Duha Svetoga u životu vjernika svjedočanstvo je jedinstva i različitosti unutar Božanstva.
Ukratko, na pitanje je li Isus isto što i Jahve može se odgovoriti potvrdno u okviru doktrine o Trojstvu. Isus je potpuno božanski, dijeli istu bit kao Jahve, ali je također različit kao druga osoba Trojstva. Svetopisamski dokazi, učenja rane Crkve i vjerovanja potvrđuju vjerovanje da je Isus doista Jahve, Bog Izraelov, koji se utjelovio da otkupi čovječanstvo. Ovo nas duboko otajstvo poziva na štovanje i klanjanje trojedinom Bogu, koji se objavio kao Otac, Sin i Duh Sveti.