Dopušta li Bog Sotoni da kuša i nanosi štetu ljudima?

[kleros]

U cijeloj Bibliji susrećemo različite priče i učenja koja govore o složenom odnosu između Boga, Sotone i čovječanstva. Jedno od najzbunjujućih pitanja o kojima se često raspravlja jest dopušta li Bog Sotoni da iskušava i nanosi štetu ljudima. Da bismo odgovorili na ovo pitanje, moramo proniknuti u Sveto pismo, razmotriti Božju narav, ulogu Sotone i svrhu iskušenja i patnje u kršćanskom životu.

Knjiga o Jobu možda je najizravniji i najilustrativniji biblijski izvještaj koji se bavi ovim pitanjem. Job, pravednik, postaje predmetom kozmičke kušnje. U Jobu 1:6-12 čitamo o nebeskom vijeću gdje se Sotona predstavlja pred Bogom. Ovdje Sotona dovodi u pitanje Jobov integritet, sugerirajući da je Job vjeran samo zbog blagoslova i zaštite koje mu je Bog pružio. Bog dopušta Sotoni da iskuša Jobovu vjeru dopuštajući mu da nanese patnju Jobu, ali uz određena ograničenja: “Gospodin reče Sotoni: 'Dobro, dakle, sve što on ima u tvojoj je vlasti, ali na samoga čovjeka nemoj ga polagati. prst.'” (Job 1:12, NIV). Kasnije, Bog dopušta Sotoni da fizički muči Joba, ali mu pošteđuje život (Job 2,6).

Ova pripovijest otkriva nekoliko važnih teoloških točaka. Prvo, pokazuje da Sotona djeluje unutar granica koje je postavio Bog. Sotona ne može djelovati neovisno o Božjoj suverenoj volji. Drugo, sugerira da Bog dopušta takva iskušenja ne iz zlobe, već da bi ispunio veću svrhu. U Jobovom slučaju, svrha je bila pokazati dubinu Jobove vjere i poštenja. Jobova priča pokazuje da patnja i iskušenje mogu poslužiti kao lonac za duhovni rast i dublje razumijevanje Boga.

Novi zavjet također daje uvid u ovo pitanje. U evanđeljima se sam Isus suočava s kušnjom Sotone. U Mateju 4,1-11, Isusa vodi Duh u pustinju da ga đavao iskuša. Ovdje vidimo da Duh Sveti vodi Isusa u situaciju u kojoj će se suočiti s kušnjom. Ovaj izvještaj naglašava da iskušenje može biti dio Božjeg plana za duhovno ispitivanje i rast. Isusova pobjeda nad iskušenjem služi kao model vjernicima, pokazujući da oslanjanje na Sveto pismo i poslušnost Bogu mogu nadvladati Sotonine lukavštine.

Nadalje, apostol Pavao u svojim poslanicama raspravlja o konceptu duhovnog ratovanja. U Efežanima 6,12 Pavao piše: “Jer naša borba nije protiv krvi i mesa, nego protiv poglavara, protiv vlasti, protiv sila ovoga mračnoga svijeta i protiv duhovnih sila zla u nebeskim carstvima.” Ovaj odlomak naglašava da su kršćani uključeni u duhovnu bitku protiv zlih sila, uključujući Sotonu. Međutim, Pavao uvjerava vjernike da su opremljeni Božjim duhovnim oružjem kako bi izdržali te napade (Efežanima 6,13-17).

Jakovljeva 1:13-14 nudi dodatnu jasnoću o prirodi kušnje: “Kad je kušan, nitko neka ne kaže: ‘Bog me iskušava.’ Jer Bog ne može biti iskušavan zlom, niti on ikoga iskušava; ali svatko je u iskušenju kada ga vlastita zla želja odvuče i namami.” Ovaj odlomak jasno pokazuje da, iako Bog dopušta iskušenje, On sam nije njihov izvor. Kušnja proizlazi iz naše vlastite grešne prirode i želja, koje Sotona iskorištava.

Spisi C.S. Lewisa, posebice u "The Screwtape Letters", pružaju književno istraživanje dinamike iskušenja iz kršćanske perspektive. U ovoj izmišljenoj korespondenciji između dva demona, Lewis ilustrira koliko iskušenje može biti suptilno i podmuklo i kako je često skrojeno za iskorištavanje pojedinačnih slabosti. Lewisov rad naglašava da, iako je Sotonin utjecaj stvaran, u konačnici je ograničen Božjim suverenitetom i može mu se oduprijeti vjerom i budnošću.

Pitanje zašto Bog dopušta Sotoni da iskušava i nanosi štetu ljudima duboko je povezano sa širim pitanjem slobodne volje i prirode ljubavi. Ljubav se, po svojoj prirodi, mora slobodno davati i primati. Da bi ljubav bila iskrena, mora postojati mogućnost izbora drugačijeg. Ova sloboda izbora inherentno uključuje mogućnost grijeha i prisutnost zla. Bog dopušta Sotoni da iskušava ljude kao dio ovog šireg okvira slobodne volje, dopuštajući pojedincima da izaberu poslušnost i ljubav prema Bogu umjesto grijeha i pobune.

Štoviše, iskušenje i patnja mogu poslužiti kao sredstvo za pročišćavanje i jačanje vjere. Apostol Petar piše u 1. Petrovoj 1,6-7: “U svemu tome vrlo se radujete, premda ste sada nakratko morali trpjeti tugu u svakojakim kušnjama. Oni su došli kako bi dokazana autentičnost vaše vjere – vrijednija od zlata, koje propada iako je pročišćeno vatrom – mogla rezultirati hvalom, slavom i čašću kada se Isus Krist objavi.” Kušnje i iskušenja mogu pročistiti vjeru, čineći je otpornijom i dragocjenijom.

Također je važno prepoznati da Bog pruža podršku i izlaz iz iskušenja. U 1. Korinćanima 10,13 Pavao uvjerava vjernike: “Nije vas zahvatila nikakva kušnja osim ljudske. A Bog je vjeran; on neće dopustiti da budete iskušeni iznad onoga što možete podnijeti. Ali kad si u iskušenju, on će ti dati i izlaz da možeš izdržati.” Ovaj stih naglašava Božju vjernost i Njegovo osiguranje snage i spasa pred iskušenjem.

Ukratko, biblijska pripovijest i kršćanska teologija sugeriraju da, iako Bog dopušta Sotoni da iskušava i nanosi štetu ljudima, to je uvijek unutar granica Njegove suverene volje i za veću svrhu. Kušnja i patnja mogu poslužiti kao sredstvo testiranja, pročišćavanja i jačanja vjere. Oni su dio šireg konteksta slobodne volje i istinskog odnosa ljubavi između Boga i čovječanstva. Vjernicima je zajamčena Božja podrška i konačna pobjeda nad Sotonom kroz vjeru u Isusa Krista.