Pitanje zašto se Isus molio Bogu ako je On Bog stoljećima je intrigiralo teologe, znanstvenike i vjernike. Dotiče se duboke i tajanstvene naravi Trojstva i dvojne naravi Krista. Da bismo ovo razumjeli, moramo zaroniti u dubine kršćanske teologije, ispitujući odnos između Isusa i Boga Oca, prirodu Isusova utjelovljenja i svrhu Njegovih molitvi.
Prvo, bitno je prepoznati da kršćanska doktrina uči da je Isus doista u potpunosti Bog i u potpunosti čovjek. To je sadržano u doktrini hipostatske unije, koja kaže da je Isus Krist jedna osoba s dvije naravi, božanskom i ljudskom. Evanđelje po Ivanu počinje dubokom izjavom o Isusovom božanstvu: "U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog" (Ivan 1,1, ESV). Ovaj stih uspostavlja Isusa kao vječnu Riječ, potpuno božansku i jednu s Bogom.
Međutim, isto Evanđelje nam također govori: "I Riječ tijelom postade i nastani se među nama" (Ivan 1:14, ESV). Ovo utjelovljenje znači da je Isus uzeo ljudsku narav, doživljavajući život kao ljudsko biće sa svim njegovim ograničenjima i izazovima. Kao čovjek, Isus je iskusio glad, žeđ, umor i druge fizičke potrebe. Što je još važnije, iskusio je i duhovne potrebe, od kojih je jedna bila potreba za zajedništvom s Bogom Ocem kroz molitvu.
Jedan od primarnih razloga zašto se Isus molio Bogu bio je model života ovisnog o Ocu i zajedništva s njim. Tijekom svoje službe, Isus je dosljedno pokazivao život molitve. Na primjer, u Marku 1:35 čitamo: "Ustade vrlo rano ujutro, dok je još bio mrak, ode i iziđe na pusto mjesto i ondje se pomoli" (ESV). Isusovo redovito prakticiranje molitve istaknulo je važnost odnosa s Bogom, postavljajući primjer Njegovim sljedbenicima. Molitvom je Isus pokazao da, iako je bio božanski, živi svoj zemaljski život potpuno se oslanjajući na Oca.
Štoviše, Isusove molitve bile su izraz Njegove ljudske naravi. Evanđelja pružaju nekoliko primjera u kojima Isusove molitve otkrivaju Njegovu ljudskost. U Getsemanskom vrtu, suočen s nadolazećim raspećem, Isus se molio: "Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež, ali ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš" (Matej 26,39, ESV). ). Ova molitva otkriva Isusovu ljudsku želju da izbjegne patnju, ali ipak je povezana s Njegovom podložnošću Očevoj volji. Ističe stvarnost da je Isus, u svojoj ljudskosti, iskusio strah, tjeskobu i potrebu za božanskom snagom i vodstvom.
Nadalje, Isusove molitve bile su sredstvo ispunjavanja Njegove uloge Posrednika između Boga i čovječanstva. U svojoj velikosvećeničkoj molitvi zabilježenoj u Ivanu 17, Isus se zauzima za svoje učenike i sve vjernike, tražeći od Oca da ih zaštiti i posveti. Hebrejima 7:25 govori nam da Isus "uvijek živi da posreduje za njih" (ESV). Kao Posrednik, Isusove molitve nisu bile samo osobna komunikacija s Ocem, već i bitan dio Njegovog otkupiteljskog djela, premošćujući jaz između svetog Boga i grešnog čovječanstva.
Teološki gledano, Isusove molitve također osvjetljavaju različite osobe Trojstva. Doktrina o Trojstvu uči da je Bog jedno Biće u tri Osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. Ove tri Osobe su jednake, suvječne i istobitne, ali ipak imaju različite uloge i odnose. Isusova molitva Ocu naglašava ovu relacionu razliku unutar Božanstva. To pokazuje da iako je Isus u potpunosti Bog, On je također posebna Osoba koja komunicira s Ocem. Ovaj intra-Trinitarni odnos je misterij izvan potpunog ljudskog shvaćanja, ali je ključan za razumijevanje Božje prirode kako je otkrivena u Svetom pismu.
Osim ovih teoloških razloga, Isusove molitve imaju praktičnu svrhu za vjernike. Oni pružaju dubok primjer kako pristupiti Bogu u molitvi. Isus je poučio svoje učenike da se mole s poniznošću, ovisnošću i povjerenjem u Božju volju, kao što se vidi u Očenašu (Matej 6:9-13). Njegove vlastite molitve predstavljaju primjer ovih načela, pokazujući prisan odnos s Ocem koji su vjernici pozvani dijeliti. Isusove molitve potiču vjernike da svoje potrebe, strahove i želje iznesu Bogu, vjerujući u Njegovu dobrotu i suverenitet.
Da bismo bolje razumjeli zašto je Isus molio, korisno je razmotriti spise ranih crkvenih otaca i teologa. Atanazije, utjecajni biskup iz četvrtog stoljeća, opširno je pisao o utjelovljenju i naravi Krista. U svom djelu "O utjelovljenju" Atanazije naglašava da je Isus uzeo ljudsku narav da otkupi i obnovi čovječanstvo. On izjavljuje: "On je postao ono što jesmo da bi nas mogao učiniti onim što On jest." Ova duboka izjava naglašava svrhu Isusova utjelovljenja i Njegovu identifikaciju s ljudskim iskustvima, uključujući molitvu.
Slično, rani crkveni otac Augustin u svom djelu "Ispovijesti" razmišlja o otajstvu Trojstva i utjelovljenju. On piše: "Onaj koji je Riječ, po kojoj je sve postalo, utjelovio se da prebiva među nama." Augustinovi spisi naglašavaju značaj Isusova utjelovljenja kao čina božanske ljubavi i poniznosti, kroz koji je On u potpunosti sudjelovao u ljudskom stanju.
Zaključno, Isus se molio Bogu jer je bio potpuno čovjek i potpuno božanski, modelirajući život ovisnosti o Ocu, izražavajući svoju ljudsku prirodu, ispunjavajući svoju ulogu Posrednika i otkrivajući relacijske razlike unutar Trojstva. Njegove molitve služe kao duboki primjer vjernicima, potičući ih da njeguju dubok odnos pun povjerenja s Bogom. Otajstvo Trojstva i utjelovljenja možda je izvan potpunog ljudskog shvaćanja, ali kroz Isusove molitve dobivamo uvid u duboku ljubav i jedinstvo unutar Božanstva i pozvani smo sudjelovati u tom božanskom odnosu.
