Doktrina o Trojstvu, koja tvrdi da Bog postoji kao tri različite osobe — Otac, Sin i Duh Sveti — dok ostaje jedno biće, kamen je temeljac kršćanske teologije. Iako se sam izraz "Trojstvo" ne pojavljuje u Bibliji, koncept je duboko ukorijenjen u Novom zavjetu i predmet je teoloških promišljanja još od rane crkve. Međutim, postavlja se pitanje: spominje li se Trojstvo u Starom zavjetu?
Da bismo to riješili, prvo moramo priznati da Stari zavjet ne artikulira eksplicitno doktrinu o Trojstvu kako je shvaćena u kršćanskoj teologiji. Stari zavjet je napisan unutar strogo monoteističkog okvira, naglašavajući Božju jednoću, kao što se vidi u Šemi: "Čuj, Izraele: Jahve, Bog naš, Jahve je jedan" (Ponovljeni zakon 6:4, NIV). Ova temeljna deklaracija monoteizma ne negira kasnije kršćansko razumijevanje Trojstva, već postavlja pozornicu za njegovo potpunije otkrivenje u Novom zavjetu.
Ipak, nakon detaljnijeg ispitivanja, Stari zavjet sadrži nekoliko odlomaka koji upućuju na pluralitet unutar Božanstva, što kršćani tumače kao rane pokazatelje Trojstva. Jedan od najranijih i najčešće citiranih primjera je pluralni jezik korišten u priči o stvaranju. U Postanku 1:26 Bog kaže: "Načinimo čovječanstvo na svoju sliku, na svoju priliku" (NIV). Upotreba izraza "nas" i "naš" stoljećima je intrigirala znanstvenike i teologe. Dok neki tvrde da je ovo kraljevska množina ili razgovor unutar božanskog vijeća, mnogi kršćani to vide kao suptilnu referencu na trojstvenu prirodu Boga.
Drugi značajan odlomak je pojava "anđela GOSPODNJEG" u raznim starozavjetnim pripovijestima. Ovaj lik često govori i djeluje s Božjim autoritetom i ponekad se identificira kao sam Bog. Na primjer, u Izlasku 3:2-6, anđeo GOSPODNJI se pojavljuje Mojsiju u gorućem grmu i izjavljuje: "Ja sam Bog tvoga oca, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev" (NIV). Ova teofanija, gdje se Anđeo GOSPODNJI razlikuje od Boga i poistovjećuje s Bogom, sugerira složeno jedinstvo unutar božanske prirode.
Štoviše, Stari zavjet sadrži reference na Duha Božjega, koji je prikazan kao posebna, ali božanska prisutnost. U Postanku 1:2, Božji Duh je opisan kao "lebdi nad vodama" tijekom stvaranja (NIV). Duh je također aktivan u životima pojedinaca, primjerice kada ispunjava Bezalel mudrošću i vještinom za izradu Svetohraništa (Izlazak 31:3) ili ovlašćuje suce da vode Izrael (Suci 3:10). Ove reference na Duha Božjega dalje nagovještavaju višeosobnu dimenziju unutar pojedinačnog božanskog bića.
Proročka literatura također daje uvid u složenije razumijevanje Boga. Izaija 9:6 govori o djetetu koje će se roditi i koje će se zvati "Divni savjetnik, Bog moćni, Otac vječni, Knez mira" (NIV). Titule dane ovom djetetu sugeriraju i božanskost i jedinstveni odnos unutar Božanstva. Dodatno, Izaija 48:16 bilježi izjavu koju mnogi kršćani tumače kao trinitarnu referencu: "A sada me poslao Suvereni GOSPODIN, obdaren svojim Duhom" (NIV). Ovdje govornik (često shvaćen kao Mesija) spominje i GOSPODA i Duha, ukazujući na trojstveni odnos.
Psalam 110:1 još je jedan ključni tekst za koji kršćani tradicionalno vide da ukazuje na Trojstvo. David piše: "Gospodin govori mome gospodaru: 'Sjedi mi zdesna dok ne položim tvoje neprijatelje za podnožje tvojim nogama'" (NIV). Sam Isus citira ovaj stih u Evanđeljima (Matej 22,44; Marko 12,36; Luka 20,42-43) kako bi pokazao svoj božanski autoritet i jedinstveni odnos s Ocem. Razlika između "GOSPODINA" (Jahve) i "moj gospodar" (Adonai) sugerira složeno jedinstvo unutar Božanstva.
Iako ovi starozavjetni odlomci ne pružaju potpuno razvijenu doktrinu o Trojstvu, oni nude temelj na kojem se gradi Novi zavjet. Punije otkrivenje Trojstva dolazi s utjelovljenjem Isusa Krista i izljevom Duha Svetoga. U Novom zavjetu vidimo Oca, Sina i Duha Svetoga koji rade zajedno u savršenom jedinstvu, no ipak je svaka osoba različita. Na primjer, prilikom Isusova krštenja, Otac govori s neba, Sin se krsti, a Duh silazi poput goluba (Matej 3,16-17). Veliko poslanje izričito imenuje tri osobe Trojstva: "krštavajući ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga" (Matej 28:19, NIV).
Rani crkveni oci, kao što su Tertulijan i Augustin, razmišljali su o tim tekstovima Starog i Novog zavjeta kako bi artikulirali nauk o Trojstvu. Tertulijan se u svom djelu "Protiv Prakseja" zalagao za različite osobe Trojstva zadržavajući njihovo jedinstvo. Augustin je u djelu "O Trojstvu" istraživao dinamiku odnosa unutar Božanstva i kako su one otkrivene u Svetom pismu. Njihovi su spisi pomogli u oblikovanju ortodoksnog razumijevanja Trojstva, koje je ukorijenjeno u oba zavjeta.
Zaključno, dok Stari zavjet ne spominje izričito Trojstvo, sadrži nekoliko odlomaka koji nagovještavaju pluralitet unutar Božanstva. Ove su natuknice dalje razvijene i pojašnjene u Novom zavjetu, što dovodi do kršćanske doktrine o Trojstvu. Naglasak Starog zavjeta na Božju jednoću nije u sukobu s Trojstvom, već postavlja temelje za njegovo potpunije otkrivenje. Jedinstvo i raznolikost unutar Božanstva su misteriji koji nas pozivaju na dublje štovanje i razmišljanje o naravi našeg trojedinog Boga.
