Pitanje izvornih jezika Biblije je fascinantno i složeno, odražavajući bogatu tapiseriju povijesti, kulture i božanskog nadahnuća koja obilježava svete tekstove. Razumijevanje izvornih jezika Biblije ključno je za produbljivanje razumijevanja njezine poruke i uvažavanje njezina dubokog utjecaja na čovječanstvo.
Biblija, kakvu poznajemo, nije napisana na jednom jeziku. Umjesto toga, sastavljen je na tri osnovna jezika: hebrejskom, aramejskom i grčkom. Svaki od ovih jezika igrao je značajnu ulogu u prijenosu Božje riječi kroz različita razdoblja i kontekste.
Hebrejski
Većina Starog zavjeta, također poznatog kao Hebrejska Biblija ili Tanah, napisana je na hebrejskom. Hebrejski je semitski jezik, blisko povezan s aramejskim i arapskim. Bio je to jezik Izraelaca i drevnog kraljevstva Izraela i Judeje. Hebrejska struktura i vokabular duboko su ugrađeni u kulturni i vjerski život židovskog naroda.
Ključni dijelovi Starog zavjeta, kao što su Tora (prvih pet knjiga), povijesne knjige (npr. Jošua, Suci, Samuel, Kraljevi), proročki spisi (npr. Izaija, Jeremija, Ezekiel) i mudrosna literatura (npr. Psalmi, Izreke, Job), svi su sastavljeni na hebrejskom. Taj je jezik bio posebno prikladan za izražavanje zavjetnog odnosa između Boga i Njegovog izabranog naroda. Na primjer, Shema, središnja izjava židovske vjere koja se nalazi u Ponovljenom zakonu 6:4, izražena je na hebrejskom: "Čuj, Izraele: Gospodin Bog naš, Gospodin je jedan."
Aramejski
Dok je hebrejski bio primarni jezik Starog zavjeta, određeni su dijelovi napisani na aramejskom. Aramejski, još jedan semitski jezik, postao je lingua franca Bliskog istoka nakon babilonskog izgnanstva u 6. stoljeću pr. Kr. Bio je to zajednički jezik ljudi u Isusovo vrijeme i ranokršćansko doba.
Značajni dijelovi Starog zavjeta, posebno u knjigama Daniela i Ezre, napisani su na aramejskom. Na primjer, Daniel 2:4b-7:28 i Ezra 4:8-6:18; 7:12-26 su na aramejskom. Ti se dijelovi često bave interakcijama između židovskog naroda i stranih sila, odražavajući povijesni i kulturni kontekst u kojem se aramejski široko govorio.
Osim toga, neke poznate fraze koje se u Novom zavjetu pripisuju Isusu sačuvane su na aramejskom, poput "Talitha koum" (Marko 5:41) i "Eloi, Eloi, lema sabachthani?" (Marko 15:34). Ove fraze daju uvid u jezično okruženje Palestine u prvom stoljeću i Isusov svakodnevni govor.
Grčki
Novi zavjet je u potpunosti napisan na grčkom, posebno grčkom koine, koji je bio uobičajeni dijalekt tijekom helenističkog i rimskog razdoblja. Grčki je postao dominantan jezik istočnog Sredozemlja nakon osvajanja Aleksandra Velikog i nastavio se široko koristiti tijekom Rimskog Carstva.
Grčki koine bio je jezik ranih kršćanskih zajednica i medij kroz koji se poruka Isusa Krista širila grčko-rimskim svijetom. Evanđelja, Djela apostolska, Poslanice i Knjiga Otkrivenja sastavljena su na grčkom jeziku. Ovaj izbor jezika olakšao je širenje kršćanske vjere izvan židovskog konteksta na širu, nežidovsku publiku.
Upotreba grčkog jezika omogućila je novozavjetnim piscima da se uključe u filozofski i kulturni milje tog vremena. Na primjer, Evanđelje po Ivanu počinje dubokom teološkom izjavom u kojoj se koristi grčki izraz "Logos" (Ivan 1:1), koji je odjeknuo i židovskom i grčkom filozofskom tradicijom. Preciznost i izražajna sposobnost grčkog također je omogućila artikulaciju složenih teoloških koncepata, poput onih u Pavlovim poslanicama.
Međudjelovanje i prijevod
Međuigra ovih jezika naglašava dinamičnu prirodu biblijskih tekstova. Septuaginta (LXX), grčki prijevod Hebrejskih spisa, izvrstan je primjer. Nastala u razdoblju od 3. do 2. stoljeća prije Krista, Septuagintu su naširoko koristili Židovi koji su govorili grčki, a kasnije i rani kršćani. Odigrao je presudnu ulogu u oblikovanju teološkog rječnika Novoga zavjeta i prve Crkve.
Nadalje, prijevod Biblije na druge jezike, kao što su latinski (Vulgata), sirijski (Peshitta) i koptski, među ostalima, naglašava univerzalnu poruku Svetog pisma i njegovu dostupnost različitim kulturama.
Zaključak
Ukratko, Biblija je izvorno napisana na hebrejskom, aramejskom i grčkom. Svaki jezik odražava povijesni, kulturni i teološki kontekst u kojem su tekstovi nastali. Hebrejski, jezik Starog zavjeta, prenosi zavjetni odnos između Boga i Njegovog naroda. Aramejski, korišten u određenim dijelovima Starog zavjeta i kojim je govorio Isus, premošćuje jaz između židovskog i šireg bliskoistočnog svijeta. Grčki, jezik Novog zavjeta, omogućio je širenje kršćanske poruke po grčko-rimskom svijetu.
Razumijevanje izvornih jezika Biblije obogaćuje naše razumijevanje njezine dubine i složenosti. Omogućuje nam da se potpunije uključimo u tekst i da shvatimo nijanse njegove poruke. Dok proučavamo Sveto pismo, podsjećamo se na različite načine na koje je Bog prenio svoju riječ čovječanstvu, nadilazeći jezične i kulturološke barijere kako bi otkrio svoju vječnu istinu.
