Što Biblija kaže o krštenju dojenčadi?
-
Krštenje je značajan i često raspravljani sakrament unutar kršćanstva. Pitanje treba li krstiti dojenčad pitanje je koje je podijelilo denominacije i potaknulo mnogo teoloških razmišljanja. Zato je bitno istražiti što Biblija kaže o krštenju dojenčadi, ispitujući i biblijski temelj i teološke implikacije.
Za početak, važno je prepoznati da Novi zavjet ne daje izričitu naredbu ili zabranu u vezi s krštenjem dojenčadi. Umjesto toga, o praksi krštenja općenito se raspravlja u kontekstu vjernika koji su dali osobnu ispovijed vjere. Na primjer, u Velikom poslanju, Isus upućuje svoje učenike da "idu i čine mojim učenicima sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga" (Matej 28:19, NIV). Ova direktiva implicira da krštenje slijedi nakon učeništva, što sugerira svjesnu odluku da se slijedi Krist.
Slično tome, u Djelima apostolskim vidimo brojne primjere pojedinaca koji su kršteni nakon što su ispovjedili vjeru u Isusa. U Djelima 2,38-41 Petar se obraća mnoštvu na dan Pedesetnice, pozivajući ih na obraćenje i krštenje. Oni koji su prihvatili njegovu poruku bili su kršteni, a tog se dana njihovom broju pridružilo oko tri tisuće. Ovaj obrazac vjerovanja koji je prethodio krštenju također je vidljiv u izvještajima o etiopskom eunuhu (Djela 8:36-38), Korneliju i njegovoj kući (Djela 10:44-48), te filipljanskom tamničaru i njegovoj kući (Djela 16:31). -34).
Međutim, argument za krštenje dojenčadi često se oslanja na koncept kućnih krštenja koji se spominje u Novom zavjetu. Na primjer, kada su Lidija i njezino kućanstvo kršteni (Djela 16:15) ili kada je kršteno cijelo tamničarevo kućanstvo (Djela 16:33), zagovornici krštenja dojenčadi tvrde da su ta kućanstva vjerojatno uključivala djecu, a možda i dojenčad. Stoga zaključuju da su djeca krštena zajedno s odraslim vjernicima.
Drugi ključni argument za krštenje dojenčadi dolazi iz teološkog razumijevanja saveza. U Starom zavjetu obrezivanje je bilo znak saveza između Boga i Njegovog naroda, sklopljenog s muškom djecom osmog dana nakon rođenja (Postanak 17,9-14). Ovaj je obred bio fizički znak uključivanja u zavjetnu zajednicu Izraela. U Novom zavjetu krštenje se često smatra novim savezom koji je ekvivalentan obrezanju. Kološanima 2:11-12 ovu vezu čini eksplicitnom: "U njemu ste također bili obrezani obrezivanjem koje nije izvršeno ljudskim rukama. Cijeli vaš ja, upravljan tijelom, bio je odbačen kad vas je Krist obrezao, budući da ste bili pokopani s njim u krštenje, u kojem ste i vi s njime uskrsnuli po vjeri u djelovanje Boga koji ga uskrisi od mrtvih."
Oni koji podržavaju krštenje dojenčadi tvrde da baš kao što je obrezivanje dojenčadi davano kao znak saveza, tako se i krštenje dojenčadi treba davati kao znak njihovog uključivanja u zavjetnu zajednicu crkve. Ovo je gledište osobito prevladavajuće u tradicijama poput prezbiterijanstva i drugih reformiranih crkava, koje naglašavaju kontinuitet zavjetne zajednice od Staroga do Novoga zavjeta.
S druge strane, oni koji se protive krštenju dojenčadi, koji se često nalaze u baptističkim i drugim evanđeoskim tradicijama, tvrde da krštenje treba biti rezervirano za one koji mogu osobno ispovjediti vjeru. Oni naglašavaju važnost osobnog uvjerenja i pokajanja kao preduvjeta za krštenje. Ovu perspektivu podupiru brojni novozavjetni primjeri u kojima krštenje slijedi nakon svjesne odluke da se slijedi Krist.
Nadalje, protivnici krštenja dojenčadi tvrde da Novi zavjet predstavlja krštenje kao javnu izjavu vjere i poistovjećivanje s Kristovom smrću, pokopom i uskrsnućem. Rimljanima 6:3-4 stoji: "Ili ne znate da smo svi mi koji smo kršteni u Krista Isusa kršteni u njegovu smrt? S njim smo dakle krštenjem ukopani u smrt da, kao što je Krist uskrsnuo od mrtvih kroz slavu Očevu i mi možemo živjeti novi život." Ovaj simbolički čin, tvrde oni, zahtijeva razumijevanje i prihvaćanje njegovog značenja, za što dojenčad nije sposobna.
Nadalje, praksa krštenja dojenčadi postavlja pitanja o prirodi vjere i spasenja. Ako se krštenje shvati kao sredstvo milosti koje donosi spasenje, tada se krštenje dojenčadi može smatrati davanjem spasenja neovisno o osobnoj vjeri. Ovo se gledište vidi u nekim tradicijama, kao što je rimokatolicizam, koji uči da krštenje uklanja istočni grijeh i uvodi pojedinca u život milosti. Međutim, mnogi evanđeoski kršćani smatraju da spasenje dolazi samo kroz vjeru (Efežanima 2,8-9), pa bi stoga krštenje trebalo uslijediti nakon osobne odluke o povjerenju u Krista.
Unatoč ovim razlikama, važno je prepoznati da obje strane rasprave visoko cijene krštenje kao ključnu uredbu koju je uspostavio Krist. Bilo da se prakticira kao krštenje djeteta ili vjernika, taj čin simbolizira sjedinjenje vjernika s Kristom, pranje grijeha i inicijaciju u zajednicu vjere.
Ukratko, Biblija ne daje jasnu uputu o krštenju dojenčadi, što dovodi do različitih tumačenja i praksi među kršćanskim tradicijama. Argumenti za krštenje dojenčadi ukorijenjeni su u konceptu kućnih krštenja i kontinuitetu zavjetne zajednice, dok argumenti protiv naglašavaju osobnu vjeru i simboličnu prirodu krštenja kao javne izjave vjere. Kao nedenominacijski kršćanski pastor, ključno je ovoj temi pristupiti s poniznošću i milošću, prepoznajući valjanost različitih perspektiva i zajedničku predanost slijeđenju Kristovih učenja. U konačnici, praksa krštenja, bilo za dojenčad ili vjernike, trebala bi odražavati duboke duhovne istine koje označava i poticati dublji odnos s Bogom.
