Pitanje smiju li kršćani jesti svinjetinu prema Novom zavjetu je pitanje koje je zaintrigiralo mnoge vjernike i tragaoce. Ovo pitanje dotiče širi razgovor o tome kako se starozavjetni zakoni primjenjuju na novozavjetne kršćane i poziva nas da istražimo teološku i biblijsku osnovu za prehrambene prakse u kršćanskoj vjeri.
Da bismo razumjeli perspektivu Novog zavjeta o jedenju svinjetine, prvo moramo razmotriti kontekst zakona o prehrani u Starom zavjetu. U Mojsijevom zakonu, danom Izraelcima, određene su životinje smatrane "čistima", a druge "nečistima". Levitski zakonik 11 i Ponovljeni zakon 14 daju detaljan popis čistih i nečistih životinja, a svinjetina je izričito navedena među nečistim životinjama (3. Mojsijeva 11:7-8, Ponovljeni zakon 14:8). Za Izraelce je pridržavanje ovih prehrambenih zakona bilo pitanje vjernosti savezu i svetosti pred Bogom.
Međutim, s dolaskom Isusa Krista i Novim savezom, odnos između vjernika i Mojsijevog zakona doživio je značajnu transformaciju. Novi zavjet nudi nekoliko ključnih odlomaka koji se bave pitanjem ograničenja u prehrani i, šire, konzumacije svinjskog mesa.
Jedan od najvažnijih trenutaka u Novom zavjetu koji se tiče zakona o prehrani javlja se u Djelima apostolskim 10. Apostol Petar dobiva viziju od Boga u kojoj se s neba spušta plahta s raznim životinjama, uključujući one nečiste. Glas upućuje Petera da "ubije i jede". Petar, držeći se židovskih prehrambenih zakona, u početku se opire, govoreći: "Nisam, Gospodine! Nikada nisam jeo ništa nečisto ili nečisto." Glas odgovara: "Ne nazivajte nečistim ništa što je Bog očistio" (Djela 10,13-15). Ova vizija se ponavlja tri puta, naglašavajući njenu važnost. Iako je neposredna svrha vizije bila pripremiti Petra da primi pogane u kršćansku vjeru, ona je također označavala širi teološki pomak: obredni prehrambeni zakoni Starog zavjeta više nisu bili obvezujući prema Novom savezu.
Daljnja potpora ovoj perspektivi nalazi se u Marku 7:18-19, gdje se sam Isus bavi pitanjem ritualne čistoće. U razgovoru s farizejima i svojim učenicima, Isus izjavljuje: "Zar ste tako tupi? Zar ne vidite da ništa što izvana uđe u osobu ne može ga onečistiti? Jer ne ulazi u srce, nego u trbuh , a zatim iz tijela." Pisac evanđelja dodaje bilješku u zagradi: "Rekavši ovo, Isus je proglasio svu hranu čistom." Ova Isusova izjava dovodi u pitanje tradicionalno židovsko shvaćanje zakona o prehrani i naglašava čistoću srca umjesto obreda.
Apostol Pavao također se u svojim poslanicama bavi pitanjem načina prehrane. U Rimljanima 14, Pavao raspravlja o različitim uvjerenjima među vjernicima u pogledu hrane. On piše: "Nekome vjera dopušta da jede bilo što, ali drugi, čija je vjera slaba, jede samo povrće. Onaj koji jede sve ne smije prezirati onoga koji ne jede, a onaj koji ne jede sve mora ne osuđujte onoga koji čini, jer ih je Bog primio" (Rimljanima 14,2-3). Pavao naglašava da kraljevstvo Božje nije stvar jela i pića, nego pravednosti, mira i radosti u Duhu Svetom (Rimljanima 14,17). Potiče vjernike da postupaju po svojoj savjesti i da ne dovode druge u zabludu o sporne stvari.
U 1. Timoteju 4:1-5 Pavao govori o lažnim učenjima koja zagovaraju suzdržavanje od određene hrane. On piše: "Duh jasno govori da će u kasnijim vremenima neki napustiti vjeru i slijediti zavodljive duhove i stvari koje uče demoni. Oni zabranjuju ljudima da se žene i naređuju im da se suzdržavaju od određene hrane, koju je Bog stvorio da se prima sa zahvalnošću od strane oni koji vjeruju i koji poznaju istinu. Jer sve što je Bog stvorio dobro je i ništa nije za odbaciti ako se prima sa zahvalnošću, jer je posvećeno riječju Božjom i molitvom." Pavlove riječi potvrđuju da je sva hrana, uključujući svinjetinu, dopuštena kršćanima kada se prima sa zahvalnošću i čiste savjesti.
Također je važno napomenuti da se rana crkva, sastavljena od židovskih i nežidovskih vjernika, suočavala sa značajnim kulturnim i teološkim izazovima u pomirenju svojih različitih pozadina. Jeruzalemski sabor, zapisan u Djelima apostolskim 15, bavio se pitanjem treba li od poganskih obraćenika zahtijevati da slijede Mojsijev zakon, uključujući ograničenja u prehrani. Vijeće je zaključilo da vjernici iz pogana nisu obvezni poštovati cijeli opseg Mojsijevog zakona, ali da se trebaju suzdržavati od praksi povezanih s idolopoklonstvom, seksualnim nemoralom i konzumiranjem krvi (Djela 15:28-29). Ova odluka dodatno je naglasila načelo da pridržavanje starozavjetnih zakona o prehrani nije uvjet za vjernike Novog zavjeta.
U svjetlu ovih biblijskih odlomaka i teoloških razmatranja, jasno je da kršćani nisu vezani starozavjetnim zakonima o prehrani, uključujući zabranu jedenja svinjetine. Novi zavjet uči da u Kristu vjernici imaju slobodu u pogledu hrane i da nijedna hrana nije sama po sebi nečista. Ova sloboda, međutim, dolazi s odgovornošću da se djeluje u ljubavi i obziru prema savjesti drugih, kao što je Pavao naglasio u Rimljanima 14 i 1. Korinćanima 8.
Iako je kršćanima dopušteno jesti svinjetinu, također je važno toj slobodi pristupiti s mudrošću i razborom. Odabir prehrane može utjecati na zdravlje, kulturne odnose i osobna uvjerenja. Kao takvi, kršćani se potiču da donose informirane i promišljene odluke o svojoj prehrani, nastojeći slaviti Boga u svim aspektima svog života, uključujući svoje prehrambene navike.
Ukratko, Novi zavjet potvrđuje da kršćani smiju jesti svinjetinu. Obredni prehrambeni zakoni Starog zavjeta više nisu obvezujući prema Novom savezu koji je uspostavio Isus Krist. Umjesto toga, vjernici su pozvani živjeti u slobodi i milosti Evanđelja, vođeni ljubavlju, zahvalnošću i čistom savješću. Kao što Pavao piše u 1. Korinćanima 10,31, "Dakle, jeli, ili pili, ili što god činili, sve činite na slavu Božju."
