Je li Judi bilo oprošteno nakon što je izdao Isusa?

[creed]

Priča o Judi Iškariotskom, učeniku koji je izdao Isusa, jedna je od najtragičnijih i najsloženijih pripovijesti u Novom zavjetu. Razumijevanje je li Judi bilo oprošteno nakon njegove izdaje zahtijeva pažljivo ispitivanje biblijskih tekstova, prirode oprosta u kršćanskoj teologiji i šireg konteksta Judinih postupaka i njihovih posljedica.

Juda Iskariotski je najpoznatiji po tome što je izdao Isusa velikim svećeničkim glavarima za trideset srebrnjaka (Matej 26:14-16). Ovaj čin izdaje pokrenuo je događaje koji su doveli do Isusova uhićenja, suđenja, razapinjanja na križ i naposljetku, Njegovog uskrsnuća. Evanđelja nam pružaju nekoliko uvida u Judine postupke i njegovo kajanje koje je kasnije uslijedilo.

U Mateju 27:3-5 čitamo o Judinom odgovoru nakon što je shvatio težinu svoje izdaje:

„Kad Juda, koji ga bijaše izdao, vidje da je Isus osuđen, uhvati ga grižnja savjesti te vrati trideset srebrnjaka glavarima svećeničkim i starješinama. 'Sagriješio sam', reče, 'jer sam nevina izdao. krv.' 'Što je to za nas?' odgovorili su 'To je vaša odgovornost.' Tako je Juda bacio novac u hram i otišao i objesio se."

Ovaj odlomak pokazuje da je Juda iskusio duboko kajanje i priznao svoj grijeh. Njegov povratak srebra i njegova izjava da je izdao nevinu krv ukazuju na priznanje njegovog nedjela. Međutim, Judina priča poprima tragičan obrat jer si on naposljetku oduzima život. Ovaj čin očaja postavlja značajna teološka pitanja o pokajanju, oprostu i stanju Judine duše.

Oprost je u kršćanskoj teologiji duboka i središnja tema. Isusova učenja ističu bezgraničnu prirodu Božjeg milosrđa i važnost pokajanja. U prispodobi o Izgubljenom sinu (Luka 15:11-32), Isus ilustrira kako zalutalog sina koji se vraća u pokajanju njegov otac dočekuje raširenih ruku, simbolizirajući Božju spremnost da oprosti onima koji se istinski pokaju. Slično tome, u Mateju 18:21-22, Isus poučava Petra o nužnosti neograničenog oprosta:

"Tada Petar pristupi Isusu i upita ga: 'Gospodine, koliko ću puta oprostiti svom bratu ili sestri koji griješe protiv mene? Do sedam puta?' Isus odgovori: 'Ne kažem ti sedam puta, nego sedamdeset i sedam puta'."

Ova učenja sugeriraju da je oprost uvijek dostupan onima koji ga traže skrušena srca. Ključni element ovdje je iskreno pokajanje. Judino kajanje, kako je opisano u Mateju, moglo bi se promatrati kao oblik pokajanja. Međutim, njegovo samoubojstvo koje je uslijedilo komplicira sliku.

Čin oduzimanja vlastitog života u kršćanskoj se teologiji promatra s velikom tugom i složenošću. Katekizam Katoličke Crkve, na primjer, priznaje tešku prirodu samoubojstva, ali također priznaje da duševne boli i teški psihički poremećaji mogu umanjiti osobnu krivnju (Katekizam Katoličke Crkve, 2282-2283). Iako je ovo katolička perspektiva, ona odražava šire kršćansko shvaćanje da je Božje milosrđe ogromno i da je njegov sud pravedan.

Drugi važan aspekt koji treba razmotriti su Isusove vlastite riječi o Judi. U Mateju 26:24, tijekom Posljednje večere, Isus kaže:

"Sin Čovječji će otići kako je o njemu pisano. Ali jao onom čovjeku koji izda Sina Čovječjeg! Bolje bi mu bilo da se nije rodio."

Ovu izjavu neki su protumačili kao oštru osudu Jude. Međutim, također ga je moguće razumjeti kao izraz duboke tragedije i tuge Judinih postupaka, a ne konačnu izjavu o njegovoj vječnoj sudbini.

Štoviše, u Ivanu 17,12 Isus Judu naziva "sinom propasti":

"Dok sam bio s njima, štitio sam ih i čuvao pod tim imenom koje si mi dao. Nitko nije izgubljen osim onoga koji je osuđen na uništenje kako bi se Pismo ispunilo."

Izraz "sin propasti" i ideja da je "osuđen na uništenje" naveli su mnoge na zaključak da je Judina sudbina zapečaćena. Ipak, važno je upamtiti da Sveto pismo često koristi snažan jezik kako bi prenijelo ozbiljnost grijeha i posljedice odbacivanja Božje milosti. Konačni sud duše poznat je samo Bogu, koji jedini razumije dubine nečijeg srca i okolnosti.

Prvi crkveni oci i teolozi također su se bavili pitanjem Judinog oprosta. Sveti Augustin u svom djelu "Grad Božji" razmišlja o Judinoj izdaji i njegovom kasnijem očaju, sugerirajući da je Judino kajanje bilo nepotpuno jer nije dovelo do pokajanja punog nade, već do očaja i samouništenja. Augustinova perspektiva naglašava važnost okretanja prema Božjem milosrđu čak i pred teškim grijehom.

C.S. Lewis, poznati kršćanski apologet, u svojoj knjizi "Veliki razvod", istražuje teme pokajanja i oprosta u izmišljenoj priči. Iako se ne obraća izravno Judi, Lewisovo djelo naglašava da su vrata raja otvorena svima koji se istinski pokaju, bez obzira na težinu njihovih grijeha. To je u skladu sa širim kršćanskim vjerovanjem u mogućnost otkupljenja za sve koji ga iskreno traže.

U konačnici, Sveto pismo ne daje definitivan odgovor na pitanje je li Judi bilo oprošteno nakon što je izdao Isusa. Novi zavjet nam pruža činjenice o Judinoj izdaji, njegovom kajanju i njegovom tragičnom kraju, ali ne navodi eksplicitno njegovu vječnu sudbinu. Ono što znamo je da je Božje milosrđe beskonačno i da je Njegov sud savršen. Kao ljudi, možemo samo nagađati na temelju Isusovih učenja i šireg konteksta kršćanske teologije.

Razmišljajući o Judinoj priči, podsjećamo se na ozbiljnost grijeha, duboku potrebu za istinskim pokajanjem i bezgraničnu prirodu Božjeg oprosta. Judin tragični kraj služi kao otrežnjujući podsjetnik na posljedice odvraćanja od Božje milosti, ali nas također poziva na povjerenje u dubinu Božjeg milosrđa i nade u otkupljenje za sve koji ga iskreno traže.

U vlastitom životu pozvani smo prihvatiti priliku za pokajanje i pomirenje s Bogom, znajući da su nam Njegova ljubav i oprost uvijek dostupni. Dok razmišljamo o Judinoj priči, nastojmo živjeti na način koji neprestano traži Božju milost, okrećući se od grijeha prema nadi i iskupljenju koje nudi Isus Krist.

[Faith]

Nije li Isus rekao apostolima da jedan od njih đavo? Je!
Rekao je da će ga jedan od njih izdati!
Rekao je da bi bilo bolje da se taj nije ni rodio koji ga izda!
Dakle Juda se rasjekao, i učinio je samoubistvo.
Može li se samoubistvo oprostiti? Ne, jer je oduzeo sebi život i tako se nije mogao pokajati.
Da se pokajao i da se nije bio , bar tako ja razumijem iz Biblije bilo bi mu oprošteno.
Može se oprostiti ubici nekoga drugoga , ako se pokaje i više to ne čini
Ali, kako se mrtav može pokajati, kada ništa ne zna i oduzeo sam sebi život ?
Da li misliš da moguće da se oprosti ko sam sebi oduzme život, ako nije psihički poremećen , jer mislim da nije isto zdrav i bolestan u smislu svjestan i nesvjestan, ali i tio je pitanje za razgovor .
Ali možda bolje da to ostavimo Gospodu

Jer mislim , da piše , da će biti spašenih i onih za koje ne bi ni pomislili.
Mislim jer sam zaboravila gdje.

Ako ti znaš , molim te reci mi, jer ne bi se sjetila da mi neko prijeti smrću
Hvala u naprijed!