Sastavljanje biblijskih knjiga je fascinantan i složen povijesni proces koji se proteže kroz nekoliko stoljeća i uključuje brojne pojedince, vijeća i događaje. Da bismo razumjeli tko je sastavio biblijske knjige, moramo proniknuti u povijest i Starog i Novog zavjeta, ispitujući kako su se ti sveti tekstovi spojili da bi oblikovali kanon koji danas prepoznajemo.
Stari zavjet
Stari zavjet, poznat i kao hebrejska Biblija, zbirka je tekstova koji su napisani u razdoblju od otprilike 1000 godina, od oko 1400. pr. Kr. do 400. pr. Kr. Te su tekstove sastavili različiti autori, uključujući proroke, svećenike i pismoznance, a oni odražavaju vjerske, moralne i povijesne tradicije starih Izraelaca.
Tora
Prvih pet knjiga Starog zavjeta, poznatih kao Tora ili Petoknjižje (Postanak, Izlazak, Levitski zakonik, Brojevi i Ponovljeni zakon), tradicionalno se pripisuju Mojsiju. Iako se Mojsije smatra primarnim autorom, široko je prihvaćeno da su te tekstove sastavljali i uređivali kasniji pisari tijekom nekoliko stoljeća. Konačni oblik Tore vjerojatno se oblikovao tijekom Babilonskog izgnanstva (6. stoljeće pr. Kr.) kada su židovski znanstvenici nastojali očuvati svoju vjersku baštinu.
Proroci i spisi
Ostatak Starog zavjeta podijeljen je u dva glavna dijela: Proroci (Nevi'im) i Spisi (Ketuvim). Proroci uključuju povijesne knjige (kao što su Jošua, Suci, Samuel i Kraljevi) i spise velikih i manjih proroka (kao što su Izaija, Jeremija, Ezekiel i dvanaest malih proroka). Spisi obuhvaćaju raznoliku zbirku knjiga, uključujući poeziju (Psalmi, Izreke), mudrosnu književnost (Job, Propovjednik) i povijesne izvještaje (Ezra, Nehemija, Kronike).
Proces prepoznavanja i sastavljanja ovih tekstova u kanonsku zbirku bio je postupan i uključivao je razbor vjerskih vođa i učenjaka. Do vremena 1. stoljeća nove ere, židovska zajednica općenito je prihvatila kanon koji je vrlo sličan Starom zavjetu kakav imamo danas. Taj je proces potvrdio sabor u Jamniji (oko 90. g. n. e.), gdje su židovski vođe učvrstili kanon Hebrejskih spisa.
Novi zavjet
Novi zavjet, sastavljen u 1. stoljeću nove ere, dokumentira život, učenja, smrt i uskrsnuće Isusa Krista, kao i razvoj rane kršćanske crkve. Sastoji se od 27 knjiga, uključujući Evanđelja, Djela apostolska, Poslanice i Otkrivenje.
Evanđelja
Četiri evanđelja — po Mateju, Marku, Luki i Ivanu — izvještaji su o Isusovom životu i službi. Te tekstove napisali su apostoli i njihovi bliski suradnici. Marko se općenito smatra najstarijim Evanđeljem, napisanim oko 70. godine n. e., a slijede ga Matej i Luka (oko 80-90. n. e.) i Ivan (oko 90-100. n. e.). Ti su spisi naširoko kružili ranokršćanskim zajednicama i brzo su stekli autoritativni status zbog svog apostolskog podrijetla i teološkog značaja.
Djela apostolska i poslanice
Djela apostolska, koja je napisao Luka, pružaju povijesni prikaz rasta rane crkve i širenja Evanđelja. Poslanice, ili pisma, napisali su apostoli poput Pavla, Petra, Jakova, Ivana i Jude raznim kršćanskim zajednicama i pojedincima, u kojima su se bavili teološkim pitanjima, etičkim ponašanjem i crkvenom organizacijom. Konkretno, Pavlova pisma bila su među najranijim novozavjetnim spisima, a neka su nastala još 50-ih godina nove ere.
Otkrivenje
Knjiga Otkrivenja, koja se pripisuje apostolu Ivanu, proročki je i apokaliptični tekst napisan oko 95.-96. Pruža viziju posljednjih vremena i konačnog Božjeg trijumfa.
Proces kanonizacije
Proces kanonizacije novozavjetnih knjiga bio je složen i trajao je nekoliko stoljeća. Ranokršćanske zajednice koristile su razne spise za poučavanje i bogoslužje, ali nisu svi bili općeprihvaćeni. Kriteriji za uključivanje u novozavjetni kanon uključivali su apostolsko autorstvo, dosljednu teologiju s prihvaćenim kršćanskim naukom, raširenu upotrebu u ranoj crkvi i nadahnuće Duhom Svetim.
Nekoliko ključnih događaja i osoba odigralo je ključnu ulogu u procesu kanonizacije:
Rani crkveni oci
Crkveni oci kao što su Irenej, Tertulijan i Origen u 2. i 3. stoljeću pozivali su se i citirali mnoge novozavjetne knjige, potvrđujući njihov autoritet i široku prihvaćenost. Njihovi spisi pružaju vrijedan uvid u priznavanje kanonskih tekstova od strane rane crkve.
Sabori i sinode
Formalno priznanje novozavjetnog kanona dogodilo se kroz razne crkvene koncile i sinode. Sinoda u Hiponu (393. n. e.) i sabori u Kartagi (397. i 419. n. e.) imali su ključnu ulogu u popisu 27 knjiga Novog zavjeta kao kanonskih. Ovi sabori su potvrdili tekstove koji su već bili široko prihvaćeni među kršćanskim zajednicama.
Atanazije Aleksandrijski
Atanazije, aleksandrijski biskup, odigrao je značajnu ulogu u procesu kanonizacije. U svom Blagdanskom pismu iz 367. n. e. naveo je 27 knjiga Novog zavjeta, u skladu s kanonom koji imamo danas. Njegov utjecaj i autoritet pomogli su učvrstiti prepoznavanje ovih tekstova.
Uloga božanskog nadahnuća
Dok je povijesni proces sastavljanja Biblije uključivao ljudsko djelovanje, kršćani vjeruju da je konačni autor Svetog pisma Bog. Doktrina božanskog nadahnuća, kako je artikulirana u odlomcima poput 2. Timoteju 3:16 ("Sve je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za poučavanje, ukoravanje, popravljanje i odgajanje u pravednosti") i 2. Petrova 1:21 ("Za proročanstvo" nikada nije imao svoje podrijetlo u ljudskoj volji, nego su proroci, iako ljudi, govorili od Boga dok su bili nošeni Duhom Svetim"), naglašava vjerovanje da je Duh Sveti vodio autore i sastavljače Biblije.
Zaključak
Sastavljanje biblijskih knjiga bio je višestruki proces koji je uključivao različite autore, urednike, vjerske vođe i vijeća tijekom mnogih stoljeća. Stari zavjet oblikovan je vjerskim i povijesnim iskustvima starih Izraelaca, dok je Novi zavjet proizašao iz nastojanja ranokršćanske zajednice da očuva i proširi učenja Isusa i apostola. Kroz božansko nadahnuće i razlučivanje rane crkve, formiran je kanon Svetog pisma, pružajući temelj za kršćansku vjeru i praksu.
Ovo povijesno putovanje kompilacije Biblije odražava i ljudske i božanske elemente u njenom stvaranju, otkrivajući bogatu tapiseriju vjere, tradicije i božanskog vodstva koje i danas nadahnjuje i preobražava živote.
