Koji su primjeri Božjeg gnjeva u Bibliji?

  • administrators

    Koncept Božjeg gnjeva značajna je tema u cijeloj Bibliji, koja ilustrira Njegovu svetost, pravednost i netoleranciju prema grijehu. Razumijevanje Božjeg gnjeva bitno je za razumijevanje potpunog Božjeg karaktera kako je otkriven u Svetom pismu. Dok se Božja ljubav, milosrđe i milost često naglašavaju, Njegov je gnjev jednako važan jer naglašava ozbiljnost grijeha i potrebu za iskupljenjem. Ovdje ćemo istražiti različite primjere Božjeg gnjeva kako je opisano u Bibliji, pružajući sveobuhvatan pogled na ovu duboku Božju osobinu.

    Jedan od najranijih i najdramatičnijih primjera Božjeg gnjeva nalazi se u priči o Velikom potopu u Postanku 6-9. Čovječanstvo je postalo izuzetno zlo, i "svaka sklonost misli ljudskog srca bila je uvijek samo zlo" ​​(Postanak 6:5, NIV). Kao odgovor na ovu sveopću grešnost, Bog je odlučio očistiti zemlju potopom, poštedivši samo Nou, njegovu obitelj i parove svake životinjske vrste. Ovaj događaj pokazuje Božju netoleranciju prema raširenoj korupciji i Njegovu predanost obnovi pravednosti. Potop služi kao otrežnjujući podsjetnik na posljedice neobuzdanog grijeha i Božjeg konačnog autoriteta nad stvaranjem.

    Još jedan značajan primjer je uništenje Sodome i Gomore, kako je zapisano u Postanku 18-19. Ti su gradovi bili poznati po svojim teškim grijesima, uključujući seksualni nemoral i otvoreno nepoštivanje pravde i gostoprimstva. Bog je otkrio Abrahamu svoju namjeru da uništi te gradove zbog njihovih teških grijeha. Unatoč Abrahamovom posredovanju, gradovi su naposljetku uništeni "gorućim sumporom" (Postanak 19:24, NIV) jer se u njima nije moglo pronaći čak deset pravednih ljudi. Ovaj izvještaj naglašava Božju osudu protiv velikog nemorala i Njegovu spremnost da odlučno djeluje protiv grijeha.

    U knjizi Izlaska susrećemo se s Božjim gnjevom u obliku deset pošasti nanesenih Egiptu (Izlazak 7-12). Faraonovo tvrdoglavo odbijanje da oslobodi Izraelce iz ropstva potaknulo je niz razornih pošasti, koje su kulminirale smrću prvorođenih u svakom egipatskom kućanstvu. Pošasti su bile izravan odgovor na faraonovo otvrdnulo srce i njegovo ugnjetavanje Božjeg naroda. Ova pripovijest naglašava Božju zaštitničku prirodu prema Njegovom izabranom narodu i Njegovu spremnost da izvrši presudu nad onima koji se protive Njegovoj volji.

    Priča o Korejovoj pobuni u Brojevima 16 još je jedan upečatljiv primjer Božjeg gnjeva. Korah je, zajedno s Datanom, Abiramom i 250 drugih vođa, osporio autoritet Mojsija i Arona, dovodeći u pitanje njihovo vodstvo. Kao odgovor, Bog je učinio da se tlo otvori i proguta pobunjenike, zajedno s njihovim obiteljima i imovinom. Osim toga, vatra od Gospodina progutala je 250 ljudi koji su prinosili tamjan. Ovaj događaj naglašava ozbiljnost pobune protiv vođa koje je Bog postavio i posljedice pokušaja potkopavanja Njegovog uspostavljenog poretka.

    Osvajanje Kanaana, kako je opisano u knjizi Jošue, također ilustrira Božji gnjev protiv grešnih stanovnika zemlje. Kanaanci su bili poznati po svom idolopoklonstvu, žrtvovanju djece i drugim odvratnim običajima. Bog je zapovjedio Izraelcima da posve unište te narode kao čin božanske presude i kako bi spriječio da Izraelci budu zavedeni njihovim pokvarenim postupcima (Pnz 20,16-18). Pad Jerihona (Jošua 6) i bitke koje su uslijedile pokazuju Božju aktivnu ulogu u izvršenju presude i ispunjenju obećanja svome narodu.

    U Novom zavjetu pojam Božjeg gnjeva nije umanjen, već poprima eshatološku dimenziju. Sam Isus govori o Božjem gnjevu u kontekstu posljednjeg suda. U Mateju 25:31-46, Isus opisuje razdvajanje pravednih i zlih, pri čemu su potonji poslani u "vječnu vatru pripremljenu đavlu i njegovim anđelima" (Matej 25:41, NIV). Ovaj odlomak naglašava konačnu odgovornost cijelog čovječanstva pred Bogom i vječne posljedice odbacivanja Njegove milosti.

    Temu Božjeg gnjeva u svojim poslanicama obrađuje i apostol Pavao. U Rimljanima 1,18-32 Pavao opisuje kako se Božji gnjev otkriva protiv svake bezbožnosti i nepravednosti ljudi koji potiskuju istinu svojom zloćom. Objašnjava da se Božji gnjev očituje prepuštanjem ljudi njihovim grešnim željama, što rezultira različitim oblicima moralne i duhovne degradacije. Ovaj odlomak naglašava urođenu pravednost Božjeg gnjeva i prirodne posljedice života u suprotnosti s Njegovom istinom.

    Knjiga Otkrivenja daje živopisan prikaz Božjeg eshatološkog gnjeva. Apokaliptične vizije dane apostolu Ivanu prikazuju niz presuda izlivenih na zemlju, uključujući sedam pečata, sedam truba i sedam zdjela Božjeg gnjeva (Otkrivenje 6-16). Ove presude obuhvaćaju niz katastrofalnih događaja, kao što su ratovi, prirodne katastrofe i pošasti, koji kulminiraju konačnim porazom Sotone i uspostavom Božjeg vječnog kraljevstva. Otkrivenje naglašava konačnu pobjedu Božje pravde i konačno iskorijenjenje zla.

    Iako se ovi primjeri Božjeg gnjeva mogu činiti ozbiljnima, moraju se shvatiti unutar šireg konteksta Božjeg karaktera i plana otkupljenja. Božji gnjev nije proizvoljan ili hirovit; to je odgovor na grijeh i nužan aspekt Njegove svetosti i pravde. Kako kaže teolog R.C. Sproul prikladno kaže: "Božji gnjev je Njegov pravedni gnjev i kazna izazvana grijehom i pobunom" (Sproul, "The Holiness of God").

    Štoviše, Božji je gnjev uvijek popraćen Njegovom milošću i milošću. Priča o velikom potopu, na primjer, uključuje savez koji je Bog sklopio s Noom, obećavajući da nikada više neće uništiti zemlju potopom (Postanak 9:11-17). Slično tome, uništenju Sodome i Gomore prethodi Božja volja da poštedi gradove za dobrobit nekolicine pravednih pojedinaca (Postanak 18,23-33). Čak iu kontekstu pošasti u Egiptu, Božja krajnja svrha bila je izbaviti svoj narod i pokazati svoju moć i suverenitet.

    Novi zavjet dodatno otkriva dubinu Božjeg milosrđa kroz osobu i djelo Isusa Krista. Iako je Božji gnjev protiv grijeha stvaran i pravedan, On je osigurao sredstvo spasenja kroz žrtvenu smrt i uskrsnuće svoga Sina. Kao što Pavao piše u Rimljanima 5:9, "Budući da smo sada opravdani njegovom krvlju, koliko ćemo više biti spašeni od Božjeg gnjeva po njemu!" (NIV). Kristov križ je krajnji izraz Božje pravde i ljubavi, gdje je Njegov gnjev protiv grijeha bio zadovoljen, a Njegova milost proširena na sve koji vjeruju.

    Zaključno, Biblija predstavlja brojne primjere Božjeg gnjeva, od kojih svaki služi kao dokaz Njegove svetosti, pravde i predanosti pravednosti. Od Velikog potopa do konačnog suda u Otkrivenju, ovi izvještaji naglašavaju ozbiljnost grijeha i nužnost božanske osude. Međutim, oni također ukazuju na Božji plan otkupljenja i nadu u spasenje kroz Isusa Krista. Razumijevanje Božjeg gnjeva unutar šireg konteksta Njegovog karaktera i namjera omogućuje nam da cijenimo puni opseg Njegove ljubavi i milosti, što nas dovodi do dubljeg poštovanja i strahopoštovanja prema našem Stvoritelju.


  • Postavlja se pitanje, ako je Bog pravedno gnjevan, možemo li mi i mi kršćani pokazivati takvu gnjev kao što ovi tekstovi gore kazuju. To se taklo moglo u Starom zavjetu, gdje Bog zajedno sa izraelskim narodom istrijebljivao pogane narode koji su činili zlo, nepravdu i gnusobe. Jednom kad Isusa nisu htjeli primiti stanovnici nekog sela u Samariji, vele Ivan i Jakov Isusu da siđe oganj na ovo selo, a Isus veli da nije došao da pogubi duše. Zato postvljam ovdje pitanje za sve kršćane, trebamo li biti gnjevni, pokazivati gnjev, a da ne pitam onako gnjevni npr. rušiti idole drugih religija i slično.