Smatraju li se slike ili prikazi Isusa nepoštovanjem prema Bibliji?

[Biblija Chat]

Pitanje smatraju li se slike ili prikazi Isusa prema Bibliji nepoštovanjem među kršćanima se stoljećima raspravlja. Ovo pitanje dotiče duboko ukorijenjena uvjerenja o obožavanju, idolopoklonstvu i prirodi samog Krista. Kako bismo promišljeno odgovorili na ovo pitanje, moramo proniknuti u sveto pismo, razmotriti povijesne i teološke perspektive i razmisliti o namjerama iza i utjecaju ovih slika.

Biblija pruža temelj za razumijevanje zabrinutosti oko slika i prikaza Isusa. Jedan od najčešće citiranih odlomaka u ovom kontekstu je Druga zapovijed, koja se nalazi u Izlasku 20:4-5:

"Nemoj sebi praviti kipa rezanog, niti bilo kakve slike onoga što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodi pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi , jer ja, Gospodin, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran..." (Izlazak 20:4-5, ESV).

Ova zapovijed izričito zabranjuje stvaranje idola ili slika u svrhu obožavanja. Zabrinutost ovdje je da bi te slike mogle postati predmeti štovanja, odvodeći ljude od pravog štovanja Boga. Povijesno gledano, ova je zapovijed dana Izraelcima u kontekstu u kojem su okolne kulture bile ogrezle u idolopoklonstvu, a iskušenje obožavanja stvorenih stvari umjesto Stvoritelja predstavljalo je stalnu opasnost.

Međutim, bitno je razlikovati stvaranje slika u umjetničke ili obrazovne svrhe i stvaranje idola za štovanje. U Starom zavjetu također nalazimo primjere gdje Bog zapovijeda izradu određenih slika. Na primjer, u Izlasku 25:18-20, Bog upućuje Mojsija da napravi dva kerubina od zlata za Kovčeg Saveza:

"Napravi dva kerubina od zlata; načini ih od kovanog rada na oba kraja pomirilišta. Napravi jednog kerubina na jednom kraju, a jednog kerubina na drugom kraju; od jednog dijela s pomirilištem. Napravi kerubine na dva kraja neka im budu raširena krila, krilima svojim zasjenjujući lice prema sebi. druga će biti prema pomirilištu lica kerubina" (Izlazak 25:18-20, ESV).

Ovi kerubini nisu bili predmeti obožavanja, već su služili simboličnoj i poučnoj svrsi, ukazujući na Božju prisutnost i svetost. Ova je razlika ključna za razumijevanje uloge religijske umjetnosti i ikona.

Prelazeći na Novi zavjet, susrećemo se s drugačijom perspektivom utjelovljenja Isusa Krista. Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama (Ivan 1,14). U Isusu je nevidljivi Bog postao vidljiv. Uzeo je ljudski oblik, a Njegovom su životu i službi svjedočili mnogi. Ova povijesna stvarnost daje osnovu za prikaz Isusa u umjetnosti. Prvi kršćani, koji su osobno poznavali Isusa ili su čuli iskaze očevidaca, počeli su ga prikazivati ​​u raznim oblicima, ne kao predmete obožavanja, već kao sredstva za sjećanje i poštovanje Njegovog života i učenja.

Korištenje ikona i slika Isusa postalo je osobito istaknuto u ranoj kršćanskoj crkvi. Teolozi poput Ivana Damaščanskog branili su upotrebu ikona, tvrdeći da je, budući da se Bog utjelovio u Isusu, bilo prikladno prikazati ga u njegovom ljudskom obliku. Ivan Damaščanin je napisao:

Ja ne obožavam materiju, ja obožavam Stvoritelja materije koji je postao materija radi mene, koji je htio da se nastani u materiji, koji je izveo moje spasenje kroz materiju. Neću prestati poštovati tu materiju koja radi za moje spasenje. Ja ga štujem, ali ne kao Boga" (Ivan Damaščanin, "O božanskim slikama").

Ova perspektiva naglašava razliku između štovanja i štovanja. Štovanje slika smatra se načinom odavanja počasti i sjećanja na utjelovljenje i Isusov život, a ne kao zamjena za štovanje Boga.

Kroz povijest su različite kršćanske tradicije na različite načine pristupale ovom pitanju. Istočna pravoslavna crkva ima bogatu tradiciju ikonografije, promatrajući ikone kao prozore u božansko, pomažući vjernicima da kontempliraju i povežu se sa svetim. Rimokatolička crkva također koristi slike i kipove u svojim pobožnim praksama, pri čemu naglašava da su to pomoćna sredstva za pobožnost, a ne predmeti štovanja.

S druge strane, protestantska reformacija donijela je značajnu promjenu u odnosu prema religijskim slikama. Reformatori poput Johna Calvina i Martina Luthera bili su zabrinuti zbog mogućnosti idolopoklonstva i zlouporabe slika. Calvin je posebno bio nepopustljiv u tome da je svako predstavljanje božanskog kršenje Druge zapovijedi. Napisao je u svojim "Institutima kršćanske religije":

"Ne postoji ništa više u suprotnosti s prirodom Boga nego da on ima vidljivu sliku. Isto vrijedi i za Duha, budući da je Duh bez tijela ili oblika. Stoga je jasno da je uporaba slika uvreda Boga" (John Calvin, "Instituti kršćanske religije", knjiga 1, poglavlje 11).

Ova je perspektiva utjecala na mnoge protestantske denominacije, što je dovelo do više ikonoklastičkog pristupa gdje se vjerska umjetnost ili minimizira ili u potpunosti izbjegava.

U suvremenom nedenominacijskom kršćanskom kontekstu, stavovi prema slikama Isusa mogu uvelike varirati. Neke zajednice prihvaćaju religioznu umjetnost kao sredstvo za poticanje vjere i predanosti, dok su druge oprezne, imajući na umu mogućnost da te slike odvrate pažnju od pravog štovanja. Ključno je razlučiti namjeru i upotrebu ovih slika. Pomažu li vjernicima da se usredotoče na Isusa i njegova učenja ili sami po sebi postaju predmeti štovanja?

Također je važno razmotriti kulturnu i obrazovnu ulogu slika Isusa. U mnogim dijelovima svijeta religiozna umjetnost bila je moćno oruđe za poučavanje biblijskih priča i poruka, osobito u kontekstima gdje su stope pismenosti niske. Slike mogu priopćiti istinu o Isusovom životu, smrti i uskrsnuću na način na koji same riječi ne mogu.

Zaključno, hoće li se slike ili prikazi Isusa smatrati nepoštovanjem prema Bibliji uvelike ovisi o njihovoj namjeni i stavovima onih koji se s njima bave. Biblija upozorava na idolopoklonstvo i obožavanje stvorenih stvari, ali također pruža primjere u kojima se slike koriste u simbolične svrhe i u svrhu pouke. Isusovo utjelovljenje pruža jedinstveni kontekst za prikaz Boga u ljudskom obliku, a kroz povijest su kršćani na različite načine rješavali ovo pitanje. Kao nedenominacijskim kršćanima, bitno je ovom pitanju pristupiti s uravnoteženom perspektivom, poštujući biblijske zapovijedi protiv idolopoklonstva, istovremeno prepoznajući potencijal religiozne umjetnosti da nadahne i obrazuje. U konačnici, fokus bi uvijek trebao ostati na štovanju Boga i slijeđenju Isusovih učenja.

[piramida4]

...
2.BZ - HEBREJIMA 6,6 - ponovno razapinju Sina

Za sve one koji imaju i rade SLIKE i KIPOVE
RAZAPETOGA SINA
od Boga Jedinoga Oca YHVH -
G Yehoshue:
.....................
HEBREJIMA 6,6
pa otpali, nemoguće je opet se obnoviti na obraćenje kad oni sami
PONOVNO RAZAPINJU SINA BOŽJEGA
I RUGLU GA IZVRGAVAJU.
.....................
TKO su ljudi koji razapinju SINA G Yehoshuu?
TO su svi oni koji su OTPALI od istinite vjere!
TI otpali – SINA G Yehoshuu izvrgavaju RUGLU!

Slike i Kipovi razapetoga SINA G Yehoshue,
su u KONTRI sa 2. Božjom Očevom YHVH zapovijedi!