Zašto je Saraja Abramu dala Hagaru za ženu?

[kleros]

Priča o Sari (kasnije poznatoj kao Sara), Abramu (kasnije Abrahamu) i Hagari jedna je od najsloženijih i najpotresnijih pripovijesti u Starom zavjetu. Nalazi se u Postanku 16 i bogat je temama vjere, ljudske slabosti i tajanstvenog djelovanja Božjih obećanja. Da bismo u potpunosti razumjeli zašto je Saraja dala Hagaru Abramu za ženu, moramo proniknuti u kulturni, teološki i emocionalni kontekst priče.

Na početku je ključno prepoznati kulturne norme drevnog Bliskog istoka, gdje je radnja ove priče. U to se vrijeme vrijednost žene često mjerila njezinom sposobnošću da rađa djecu. To nije bilo samo pitanje osobnog ispunjenja, već i društvenog statusa i ekonomske sigurnosti. Na djecu se gledalo kao na Božji blagoslov (Psalam 127,3-5), a nerotkinja se nije suočila samo s osobnim razočaranjem nego i društvenom stigmom i sramotom.

Saraja je, unatoč Božjim obećanjima Abramu da će imati brojne potomke (Postanak 12,2-3; 15,5), ostala bez djece. Ova jalovost bila je izvor duboke tjeskobe za nju, jer je bila u suprotnosti s božanskim obećanjem i stavila ju je u neizvjestan društveni položaj. Napetost između Božjeg obećanja i Sarine stvarnosti stvorila je krizu vjere i identiteta.

U Postanku 16:1-2 čitamo:

"Saraja, Abramova žena, nije mu rodila djece. Ali je imala egipatsku robinju po imenu Hagar; pa je rekla Abramu: 'Gospodin me spriječio da imam djecu. Idi, spavaj s mojom robinjom; možda mogu izgraditi obitelj preko nje.' Abram je pristao na ono što je Sara rekla."

Na Sarajinu odluku da Abramu da Hagaru za ženu utjecalo je nekoliko čimbenika. Prvo, to je bila kulturološki prihvaćena praksa. Na drevnom Bliskom istoku, ako je žena bila nerotkinja, mogla je svom mužu dati svoju sluškinju kao surogat. Djeca rođena iz ove zajednice smatrala bi se potomcima supruge. Ta je praksa dokumentirana u raznim drevnim tekstovima, uključujući Hamurabijev zakonik i Nuzijeve ploče, koji odražavaju slične običaje.

Drugo, Saraina odluka odražava trenutak ljudske slabosti i nestrpljivosti. Unatoč svojoj vjeri u Boga, Sarai se borila sa sumnjom i pritiskom okolnosti. Njezina izjava: "Gospodin me spriječio da imam djecu" otkriva mješavinu rezignacije i očaja. Predlažući Abramu da spava s Hagarom, Saraja je pokušavala preuzeti kontrolu nad situacijom, možda vjerujući da je to način da ljudskim putem ispuni Božje obećanje.

Ova odluka, međutim, nije ostala bez posljedica. Postanak 16:4-6 opisuje trenutne posljedice:

"Kad je saznala da je trudna, počela je prezirati svoju gospodaricu. Tada je Saraja rekla Abramu: 'Ti si odgovoran za nepravdu koju trpim. Stavila sam svoju robinju u tvoje naručje, a sada kada zna da je trudna, prezire me. Neka Gospodin sudi između tebe i mene.' 'Tvoja robinja je u tvojim rukama', rekao je Abram, 'Učini s njom što god misliš da je najbolje.' Tada je Saraja zlostavljala Hagaru, pa je pobjegla od nje."

Uvođenje Hagare u obiteljsku dinamiku dovelo je do napetosti i sukoba. Hagarina trudnoća natjerala ju je da s prezirom gleda Saraju, pogoršavajući Sarajin osjećaj nedostatnosti i dovodeći do lošeg postupanja. Ovaj dio pripovijesti naglašava složenost i neželjene posljedice ljudskih postupaka, čak i onih učinjenih s naizgled dobrim namjerama.

Teološki, ova priča naglašava temu božanske suverenosti i ljudskog djelovanja. Božje obećanje Abramu bilo je jasno, ali put do njegovog ispunjenja nije bio jednostavan. Sarin i Abramov pokušaj da "pomognu" Bogu da ispuni svoje obećanje preko Hagare na kraju je doveo do svađe. Ovo služi kao upozoravajuća priča o opasnostima preuzimanja stvari u svoje ruke umjesto čekanja Božjeg vremena. Izreke 3:5-6 nas podsjećaju:

"Uzdaj se u Gospodina svim srcem svojim i ne oslanjaj se na vlastiti razum; pokoravaj mu se na svim svojim putovima i on će poravniti tvoje staze."

Nadalje, priča o Hagari i njezinu sinu Jišmaelu također je značajna u široj biblijskoj pripovijesti. Unatoč okolnostima njegova rođenja, Bog je imao plan za Ishmaela. U Postanku 16:10-12, anđeo Gospodnji govori Hagari:

"Umnožit ću tvoje potomke toliko da će ih biti previše za brojanje. Sada si trudna i rodit ćeš sina. Nadjenut ćeš mu ime Jišmael, jer je Gospodin čuo za tvoju bijedu. Bit će divlji magarac od čovjeka; njegova će ruka biti protiv svih i svačija ruka protiv njega, i on će živjeti u neprijateljstvu prema svoj svojoj braći."

Božja intervencija ovdje pokazuje Njegovo suosjećanje i brigu za Hagaru i Ismaela, iako Ismael nije bio dijete obećanja. Ovo pokazuje da Božja milost nadilazi ljudske pogreške i da On može izvući dobro iz izazovnih situacija.

U Novom zavjetu, Pavao razmišlja o priči o Sari i Hagari u Galaćanima 4:22-31, koristeći je kao alegoriju za kontrast između starog saveza zakona (kojeg predstavlja Hagara) i novog saveza milosti (kojeg predstavlja Sara ). Ovo alegorijsko tumačenje dodaje još jedan sloj značenja pripovijesti, pokazujući kako se Božji plan odvija kroz povijest na načine koji nadilaze ljudsko razumijevanje.

Ukratko, Saraja je dala Hagaru Abramu za ženu zbog kombinacije kulturnih običaja, osobne boli i trenutnog pada vjere. Njezina je odluka, iako razumljiva, dovela do značajnih posljedica i služi kao duboka lekcija o povjerenju u Božja obećanja i vrijeme. Priča o Saraji, Abramu i Hagari svjedočanstvo je složenosti ljudskih odnosa, izazova vjere i sveobuhvatne suverenosti i milosti Božje. Kroz ovu pripovijest podsjećamo se na važnost strpljenja, povjerenja i sigurnosti da su Božji planovi, iako ponekad tajanstveni, u konačnici za naše dobro i Njegovu slavu (Rimljanima 8,28).