Pitanje može li itko biti pravedan prema Bibliji duboka je i središnja tema kršćanske teologije. Da bismo to adekvatno riješili, moramo proniknuti u prirodu pravednosti, ljudsko stanje i načine na koje Biblija sugerira da se pravednost može postići.
U Bibliji se pravednost u osnovi odnosi na ispravnost pred Bogom. Obuhvaća moralni integritet, pravdu i život u skladu s Božjom voljom. Hebrejska riječ za pravednost, "tsedeq", i grčka riječ, "dikaiosyne", obje prenose ovaj osjećaj etičkog ponašanja i božanskog odobrenja.
Međutim, Biblija također jasno kaže da čovječanstvo, u svom prirodnom stanju, ne zadovoljava Božja mjerila. To je vidljivo od samog početka. U Postanku neposlušnost Adama i Eve rezultira padom, uvođenjem grijeha u svijet i prekidanjem savršenog odnosa između čovječanstva i Boga (Postanak 3). Apostol Pavao to ponavlja u svojoj poslanici Rimljanima: "Svi su sagriješili i lišeni su slave Božje" (Rimljanima 3:23, ESV). Ovaj stih naglašava univerzalnu prirodu grijeha i urođenu nesposobnost ljudi da sami postignu pravednost.
Stari zavjet pruža brojne primjere pojedinaca koji su nastojali živjeti pravedno, no čak su i najpobožnije osobe pokazivale mane. Kralj David, opisan kao čovjek po Božjem srcu (1. Samuelova 13,14), počinio je preljub i ubojstvo. Prorok Izaija, prepoznajući sveprisutnu prirodu grijeha, izjavio je: "Sva su naša pravedna djela kao prljave krpe" (Izaija 64:6, NIV), pokazujući da su čak i naši najbolji napori zaraženi grijehom.
S obzirom na ovu sumornu procjenu, netko bi se mogao zapitati je li pravednost uopće moguća. Odgovor leži u konceptu opravdanja, kamenu temeljcu kršćanske teologije. Opravdanje je Božji čin kojim grešnika proglašava pravednim na temelju vjere u Isusa Krista. Ova je doktrina najjasnije artikulirana u Novom zavjetu, posebice u Pavlovim spisima.
Pavao objašnjava da pravednost nije nešto što možemo zaraditi svojim djelima, već je dar od Boga. U Rimljanima 3:21-22, on piše: "Ali sada je, osim Zakona, objavljena pravednost Božja, o kojoj svjedoče Zakon i Proroci. Ova se pravednost daje po vjeri u Isusa Krista svima koji vjeruju" (NIV). Ovdje Pavao suprotstavlja pravednost koja dolazi iz zakona – ljudske napore da slijede Božje zapovijedi – s pravednošću koja dolazi iz vjere u Krista.
Ova pravednost kroz vjeru dalje je razrađena u Rimljanima 4, gdje Pavao koristi primjer Abrahama. “Abraham je povjerovao Bogu i to mu je uračunato u pravednost” (Rimljanima 4:3, NIV). Abrahamova vjera, a ne njegova djela, bila su temelj njegove pravednosti. Ovo je načelo temelj kršćanskog razumijevanja opravdanja: samo se po vjeri smatramo pravednima pred Bogom.
Transformativna snaga vjere također je istaknuta u Isusovom životu i učenjima. U Govoru na gori Isus predstavlja viši standard pravednosti koji nadilazi puko vanjsko poštivanje zakona. On poziva na čistoću srca i namjere, govoreći: "Jer, kažem vam, ako vaša pravednost ne bude veća od pravednosti farizeja i učitelja zakona, nećete ući u kraljevstvo nebesko" (Matej 5:20, NIV) ). Ova izjava naglašava da se prava pravednost ne odnosi na vanjski izgled, već na unutarnju transformaciju koja je moguća kroz odnos s Njim.
Isusova žrtvena smrt i uskrsnuće središnji su dio ovog transformativnog procesa. Preuzimajući na sebe grijehe svijeta, Isus osigurava sredstva da se čovječanstvo pomiri s Bogom. Kao što Pavao navodi u 2. Korinćanima 5:21, "Bog je Njega bez grijeha učinio grijehom za nas, da mi u njemu postanemo pravednost Božja" (NIV). Ova zamjena – naš grijeh za Njegovu pravednost – bit je opravdanja.
Štoviše, uloga Duha Svetoga u životu vjernika presudna je za razumijevanje kako se može živjeti pravedno. Duh Sveti osnažuje i vodi kršćane da žive u skladu s Božjom voljom. Pavao piše u Galaćanima 5:16, "Zato kažem: hodite po Duhu i nećete udovoljavati željama tijela" (NIV). Plod Duha – ljubav, radost, mir, strpljivost, ljubaznost, dobrota, vjernost, blagost i samokontrola (Galaćanima 5:22-23) – manifestacije su pravednog života omogućenog djelovanjem Duha u nama.
Osim biblijskih dokaza, kršćanska literatura također je opsežno istraživala koncept pravednosti i opravdanja. Martin Luther, ključna osoba protestantske reformacije, naglašavao je opravdanje samo vjerom. U svom komentaru poslanici Galaćanima, Luther piše: "Ovo je istina evanđelja. To je također glavni članak cjelokupne kršćanske doktrine, u kojem se sastoji spoznaja svake pobožnosti. Stoga je najvažnije da znamo ovaj članak pa, podučavaj to druge i stalno im to ubijaj u glavu." Lutherovo inzistiranje samo na vjeri naglašava uvjerenje da su ljudski napori nedostatni za postizanje pravednosti.
John Calvin, još jedan teolog reformacije, također je naglasio važnost opravdanja vjerom. U svom temeljnom djelu, "Instituti kršćanske religije", Calvin piše: "Mi kažemo da se opravdanje sastoji u oproštenju grijeha i pripisivanju Kristovoj pravednosti." Calvinova perspektiva u skladu je s biblijskim učenjem da je pravednost dana kroz vjeru u Kristovo djelo pomirenja.
Ukratko, Biblija predstavlja jasnu i dosljednu poruku: nitko ne može postići pravednost vlastitim naporima. Univerzalna priroda grijeha osigurava da svi ne budu dostigli Božju slavu. Međutim, kroz vjeru u Isusa Krista, pravednost se pripisuje vjernicima. Ta se pravednost ne zaslužuje već je dar od Boga, omogućen Kristovom žrtvenom smrću i uskrsnućem. Duh Sveti dalje daje snagu vjernicima da žive u skladu s Božjom voljom, donoseći plod pravednog života.
Dakle, iako nitko ne može biti pravedan sam po sebi, svatko može biti proglašen pravednim kroz vjeru u Isusa Krista. Ova duboka istina srce je evanđelja i temelj kršćanske nade.
