Postavlja se pitanje, ako je Bog pravedno gnjevan, možemo li mi i mi kršćani pokazivati takvu gnjev kao što ovi tekstovi gore kazuju. To se taklo moglo u Starom zavjetu, gdje Bog zajedno sa izraelskim narodom istrijebljivao pogane narode koji su činili zlo, nepravdu i gnusobe. Jednom kad Isusa nisu htjeli primiti stanovnici nekog sela u Samariji, vele Ivan i Jakov Isusu da siđe oganj na ovo selo, a Isus veli da nije došao da pogubi duše. Zato postvljam ovdje pitanje za sve kršćane, trebamo li biti gnjevni, pokazivati gnjev, a da ne pitam onako gnjevni npr. rušiti idole drugih religija i slično.
Koje su teološke implikacije života pod milošću umjesto pod zakonom?
-
Razlika između života pod zakonom i života pod milošću jedan je od najdubljih pojmova unutar kršćanske teologije. Ova ključna tema ne samo da oblikuje naše razumijevanje biblijske priče od Postanka do Otkrivenja, već i duboko utječe na to kako vjernici žive svoju vjeru u suvremenom svijetu. Da bismo istražili teološke implikacije življenja pod milošću, a ne pod zakonom, moramo proniknuti u Sveto pismo, ispitujući i Stari i Novi zavjet, i razmotriti kako ova razlika utječe na naš odnos s Bogom, naše razumijevanje grijeha i naše interakcije s drugima.
Razumijevanje zakona i milosti u biblijskom kontekstu
U Starom zavjetu, Zakon, dan preko Mojsija, bio je sveobuhvatan skup smjernica koje su pokrivale moralno ponašanje, vjerske običaje i društvenu pravdu, između ostalih aspekata svakodnevnog života (Izlazak 20-23). Namjera je bila izdvojiti Izrael kao svetu naciju, posvećenu služenju Jahvi, jedinom pravom Bogu. Zakon je bio svet, pravedan i dobar (Rimljanima 7,12), služeći kao učitelj koji je vodio izraelski narod prema pravednosti. Međutim, imao je i ograničenja. Ono samo po sebi nije moglo učiniti sljedbenike savršeno pravednima pred Bogom; primarno je razotkrio stvarnost grijeha i, kao takav, istaknuo ljudsku potrebu za iskupljenjem (Rimljanima 3,20).
Iako je pojam milosti suptilno utkan u Stari zavjet, najpotpunije je otkriven u Novom zavjetu kroz život, smrt i uskrsnuće Isusa Krista. Milost, kako je predstavljena u kršćanskoj doktrini, nezaslužena je Božja naklonost prema čovječanstvu. To je dar spasenja koji se nudi ne zbog nečijeg pridržavanja zakona, već zbog Božje ljubavi i milosrđa (Efežanima 2,8-9). Kroz Isusa, ograničenja zakona su ispunjena (Matej 5:17), a vjernici su pozvani na novi savez - onaj koji nije napisan na kamenim pločama, već na srcima od mesa (Jeremija 31:33).
Implikacije milosti na vjernikov odnos s Bogom
Život pod milošću mijenja vjernikov odnos s Bogom na nekoliko dubokih načina. Prema zakonu, odnos s Bogom bio je posredovan stalnim pridržavanjem skupa pravila i rituala koji su, iako sveti, često mogli djelovati opterećujućim (Galaćanima 5:1). Zakon je bio vanjski, a pridržavanje mu je često bilo motivirano željom da se izbjegne kazna ili da se postignu blagoslovi.
Nasuprot tome, milost inicira odnos temeljen na ljubavi i povjerenju, a ne na strahu i obvezi. Kroz milost, vjernici su usvojeni u Božju obitelj kao djeca, a ne samo kao sluge ili podanici (Rimljanima 8:15-17). Ovaj obiteljski odnos motivira poslušnost ne iz straha od božanske odmazde, već iz ljubavi i zahvalnosti za ono što je Bog učinio kroz Krista. Vjernikova poslušnost je odgovor na Božju ljubav, želju da budemo poput Njega i da živimo na način koji je Njemu mio, što je daleko snažniji motivator od straha od kazne.
Implikacije milosti na razumijevanje grijeha
Prema zakonu, grijeh se prvenstveno shvaćao kao prijestup protiv niza pravila (1. Ivanova 3,4). Iako ovo nije netočno, nepotpuno je. Pod milošću se produbljuje razumijevanje grijeha; to nije samo kršenje zakona nego sve što nas odvaja od intimnosti odnosa s Bogom. Milost nas uči da je grijeh u osnovi relacijski - poremećaj odnosa između pojedinca, Boga i drugih.
Ovo dublje razumijevanje grijeha pod milošću donosi sa sobom dublju potrebu za pokajanjem - ne samo legalističko okretanje od grijeha kako bi se izbjegao božanski gnjev, već i iskreno okretanje Bogu kako bi se obnovilo zajedništvo s njim (2. Korinćanima 7:10). Milost, dakle, ne omalovažava grijeh; nego pruža značajniji poticaj za izbjegavanje grijeha zbog Božje ljubavi koja je izlivena u vjernikovo srce kroz Duha Svetoga (Rimljanima 5:5).
Implikacije milosti na interakcije s drugima
Život pod milošću također ima kritične implikacije na način na koji vjernici komuniciraju s drugima. Zakon je nalagao ljubav kao dužnost (Levitski zakonik 19,18), ali milost omogućuje ljubav kao prirodni izraz vjernikove nove prirode u Kristu (2 Korinćanima 5,17). Pod milošću, vjernici su ovlašteni voljeti druge ne samo kao pravilo koje treba slijediti, već kao odljev ljubavi koju su primili od Boga (1. Ivanova 4:19).
Ova ljubav temeljena na milosti obilježena je opraštanjem, strpljivošću i dobrotom - odražavajući Kristov karakter, a ne puko pridržavanje vanjskog standarda. Izaziva vjernike da oproste kao što je njima bilo oprošteno (Kološanima 3,13) i da nesebično služe drugima, odražavajući Isusovo službeničko vodstvo (Filipljanima 2,5-7).
Živjeti iz milosti u svijetu kojim upravlja zakon
Život pod milošću u svijetu koji često funkcionira pod zakonom je izazovan. Vjernici su pozvani podržati duh zakona, koji je ljubav, pravda i milosrđe, bez da se ponovno uplete u jaram ropstva (Galaćanima 5,1). Oni trebaju biti u svijetu, ali ne od njega, služeći kao primjeri što znači živjeti po milosti. To uključuje svakodnevno oslanjanje na Duha Svetoga da vodi i osnaži osobu da autentično živi ovu milost.Zaključno, život pod milošću, a ne zakonom ne znači odbacivanje moralnih i etičkih standarda zakona. Umjesto toga, radi se o ispunjavanju ovih standarda kroz srce preobraženo ljubavlju, vođeno ne strahom od kazne nego željom da živimo u ispravnom odnosu s Bogom i drugima. Ovo je slavna sloboda djece Božje (Rimljanima 8,21)—slobodni od osude zakona, ali vezani za Krista u životvornom odnosu koji neprestano donosi plod pravednosti za Njegovu slavu.
