Postavlja se pitanje, ako je Bog pravedno gnjevan, možemo li mi i mi kršćani pokazivati takvu gnjev kao što ovi tekstovi gore kazuju. To se taklo moglo u Starom zavjetu, gdje Bog zajedno sa izraelskim narodom istrijebljivao pogane narode koji su činili zlo, nepravdu i gnusobe. Jednom kad Isusa nisu htjeli primiti stanovnici nekog sela u Samariji, vele Ivan i Jakov Isusu da siđe oganj na ovo selo, a Isus veli da nije došao da pogubi duše. Zato postvljam ovdje pitanje za sve kršćane, trebamo li biti gnjevni, pokazivati gnjev, a da ne pitam onako gnjevni npr. rušiti idole drugih religija i slično.
Što navodi Boga da izražava ljutnju prema Bibliji?
-
Razumijevanje Božje prirode, posebice Njegovih emocija kao što je ljutnja, duboko je putovanje kroz tapiseriju biblijskih spisa. Biblija oslikava živopisnu sliku Boga, prikazujući ga kao biće neizmjerne ljubavi, pravde, milosrđa i svetosti. Njegov gnjev, dakle, nije hirovit ili ćudljiv, već je duboko ukorijenjen u Njegovoj božanskoj prirodi i moralnom savršenstvu. Kako bismo shvatili što navodi Boga da izrazi ljutnju prema Bibliji, moramo proniknuti u sveto pismo i istražiti nekoliko ključnih tema koje razjašnjavaju ovaj aspekt Njegovog karaktera.
Najtemeljniji uzrok Božjeg gnjeva, kako je opisano u Bibliji, je grijeh i neposlušnost Njegovim zapovijedima. Grijeh je, u svojoj biti, pobuna protiv Božje svete prirode i Njegovog uspostavljenog poretka. To je vidljivo od samog početka biblijske pripovijesti. U Postanku, kada Adam i Eva nisu poslušali Božju izravnu zapovijed da ne jedu sa stabla spoznaje dobra i zla, Božji je odgovor bio pravedni gnjev, što je rezultiralo njihovim protjerivanjem iz Edena (Postanak 3,23-24). Ovaj početni čin neposluha postavlja pozornicu za temu koja se ponavlja kroz cijelu Bibliju: Božji gnjev rasplamsao je ljudska grešnost i odbacivanje Njegove božanske volje.
Stari zavjet je prepun primjera u kojima je Božji gnjev izazvan idolopoklonstvom i nevjerom Izraelaca. U Izlasku 32, dok je Mojsije na brdu Sinaj primajući Deset zapovijedi, Izraelci oblikuju zlatno tele za obožavanje, flagrantno kršeći prvu zapovijed. Božji gnjev gori protiv njih i On razmišlja o njihovom uništenju (Izlazak 32:9-10). Međutim, Mojsije posreduje, a Bog popušta, pokazujući da je njegov gnjev, iako je pravedan, također ublažen Njegovom milošću i spremnošću da oprosti.
Drugi značajan uzrok Božjeg gnjeva su nepravda i ugnjetavanje. Proroci Starog zavjeta često govore u ime Boga, izražavajući Njegov gnjev prema društvenim nepravdama. Prorok Amos, na primjer, prenosi Božji gnjev prema Izraelu zbog njihovog iskorištavanja siromašnih i izvrtanja pravde (Amos 5:21-24). Božji gnjev ovdje se ne odnosi samo na religiozni ritual, već se duboko bavi etičkim življenjem i odnosom prema bližnjima. Ovo naglašava kritični aspekt Božjeg karaktera: Njegov gnjev nije izazvan samo osobnom neposlušnošću, već i sustavnom nepravdom i lošim postupanjem prema ranjivima.
Božji je gnjev također usmjeren prema onima koji druge vode na krivi put, osobito prema lažnim prorocima i pokvarenim vođama. U Jeremiji 23,1-2, Bog izražava ljutnju prema pastirima (vođama) koji uništavaju i raspršuju ovce Njegove paše. Takve vođe svojim djelovanjem skreću narod s Božijeg puta, izazivajući Njegov gnjev. Ovo naglašava odgovornost onih na položajima vlasti da vode s integritetom i vjernošću, budući da njihova djela imaju duboke implikacije na duhovno blagostanje zajednice.
Novi zavjet nastavlja odražavati ovo razumijevanje Božjeg gnjeva, iako također donosi novu dimenziju kroz osobu i djelo Isusa Krista. Isus utjelovljuje puninu Božjeg karaktera, uključujući Njegov pravedni gnjev. U evanđeljima vidimo primjere Isusovog izražavanja ljutnje, primjerice kada čisti hram od mjenjača novca i trgovaca koji su pretvorili dom molitve u pećinu razbojničku (Matej 21,12-13). Ovaj čin nije čin nekontroliranog bijesa, već demonstracija revnosti za svetost Božje kuće i osuda onih koji iskorištavaju vjeru za osobnu korist.
Štoviše, Novi zavjet naglašava da je konačni Božji izraz gnjeva rezerviran za konačni sud. Pavao u svojoj poslanici Rimljanima govori o Božjem gnjevu koji se otkriva s neba protiv svake bezbožnosti i zloće ljudi koji potiskuju istinu svojom zloćom (Rimljanima 1,18). Ova eshatološka perspektiva naglašava da Božji gnjev nije samo sadašnja stvarnost, već i buduća izvjesnost za one koji ustraju u odbacivanju Njegove milosti i istine.
Unatoč ovim izrazima gnjeva, Biblija nedvosmisleno prikazuje Boga kao osobu koja je spora na gnjev i obiluje nepokolebljivom ljubavlju (Psalam 103,8). Ova božanska strpljivost očita je u cijeloj biblijskoj pripovijesti, gdje Bog opetovano daje svojim ljudima prilike da se pokaju i vrate mu se. Priča o Joni i Ninivi je upečatljiv primjer. Bog šalje Jonu da upozori grad na predstojeći sud zbog njihove zloće. Ipak, kada se ljudi u Ninivi pokaju, Bog popušta od svog gnjeva i pošteđuje grad (Jona 3,10). Ova pripovijest otkriva Božje srce, koje želi pokajanje i obnovu, a ne kaznu.
U kršćanskoj teologiji, Kristov križ je konačno rješenje Božjeg gnjeva prema grijehu. Na križu, Isus nosi težinu grijeha čovječanstva i Božjeg pravednog gnjeva, prinoseći sebe kao žrtvu da pomiri čovječanstvo s Bogom. Ovaj čin božanske ljubavi i pravde udovoljava zahtjevima Božje svetosti, istovremeno osiguravajući put za oprost i pomirenje. Kao što Pavao piše u 2. Korinćanima 5,19, "Bog je pomirio svijet sa sobom u Kristu, ne uračunavajući im ljudske grijehe."
Zaključno, Božji gnjev, kako je opisan u Bibliji, složen je, ali integralni aspekt Njegovog karaktera. To je izraz Njegove svetosti, pravde i ljubavi, usmjeren protiv grijeha, nepravde, idolopoklonstva i odvođenja Njegovog naroda na krivi put. Ipak, to je također ljutnja koja je ublažena milosrđem, strpljivošću i željom za pokajanjem. Križ stoji kao krajnji dokaz ove božanske ravnoteže, gdje se Božji gnjev i ljubav spajaju kako bi ponudili iskupljenje čovječanstvu. Razumijevanje ove dimenzije Božje prirode poziva nas da razmislimo o vlastitim životima, potičući nas da živimo u skladu s Njegovom voljom, težimo pravdi i prihvatimo transformativnu snagu Njegove milosti.
