Zašto je Bog odlučio potopiti Zemlju prema Bibliji?

[creed]

Priča o Velikom potopu, kako je ispričana u Knjizi Postanka, jedna je od najdubljih i najotrežnjujućih pripovijesti u Bibliji. To je priča koja je plijenila maštu i inspirirala bezbrojne interpretacije tijekom tisućljeća. Međutim, da bismo razumjeli zašto je Bog odlučio potopiti Zemlju, moramo proniknuti u kontekst koji daje Sveto pismo i shvatiti teološke i moralne implikacije ovog božanskog djelovanja.

U Postanku 6, Biblija opisuje stanje čovječanstva prije potopa. Tekst daje sliku svijeta ogrezlog u korupciji i nasilju. U Postanku 6:5 stoji: "Jahve je vidio koliko je zloća ljudskog roda postala velika na zemlji i da je svaka sklonost misli ljudskog srca uvijek samo zlo." Ovaj stih je ključan jer naglašava razmjere ljudske izopačenosti u to vrijeme. Nije se radilo samo o tome da su ljudi povremeno griješili; nego su njihova srca i umovi neprestano bili okrenuti zlu.

Pripovijest se nastavlja u Postanku 6:11-12, koja dalje razrađuje moralno propadanje: "Zemlja je bila pokvarena u Božjim očima i puna nasilja. Bog je vidio kako se zemlja pokvarila, jer su svi ljudi na zemlji imali pokvarili njihove puteve." Riječ "pokvaren" ovdje sugerira izopačenost ili odstupanje od predviđenog reda. To pokazuje da je čovječanstvo daleko odlutalo od pravednosti i pravde koje je Bog želio.

Biblija također nagovještava dublju, više kozmičku dimenziju ove korupcije. Postanak 6:1-4 govori o "sinovima Božjim" i "kćerima ljudskim", odlomak koji je bio predmet mnogih rasprava među teolozima i znanstvenicima. Neki tumače da se ovo odnosi na pale anđele koji se križaju s ljudskim ženama, što dovodi do rase divova poznatih kao Nefili. Bilo da se shvaća doslovno ili simbolično, ovaj odlomak sugerira da su granice između božanskog i ljudskog carstva prekoračene, što je dodatno pridonijelo kaosu i moralnom neredu na zemlji.

S obzirom na ovu pozadinu sveprisutne zloće i korupcije, Božja odluka da potopi Zemlju može se smatrati odgovorom na svijet koji je postao nepopravljivo korumpiran. Postanak 6:6-7 opisuje Božju tugu i odluku: "Jahve se pokaja što je stvorio ljude na zemlji, i srce mu se duboko uznemiri. Zato Jahve reče: 'Izbrisat ću s lica zemlje čovjeka rasu sam stvorio — a s njima i životinje, ptice i stvorenja koja se kreću po zemlji — jer žalim što sam ih ja stvorio.'"

Bitno je razumjeti da Božje žaljenje ovdje ne ukazuje na pogrešku ili promjenu mišljenja u ljudskom smislu. Umjesto toga, izražava božansku tugu zbog stanja Njegove kreacije. Hebrejska riječ koja se koristi za "žaljenje" također može značiti "biti ožalošćen" ili "duboko uzdahnuti". Ona odražava Božje duboko razočaranje i tugu zbog moralne degradacije čovječanstva.

Poplava se stoga može promatrati kao čin božanske osude i milosrđa. To je presuda nad svijetom koji je postao beznadno korumpiran, ali je također i čin milosrđa jer sprječava daljnje moralno propadanje i daje čovječanstvu priliku da počne iznova. U tom svjetlu, potop nije samo čin uništenja, već sredstvo pročišćenja i obnove.

Noa, koji je našao milost u očima Gospodina (Postanak 6,8), predstavlja mogućnost otkupljenja i novog početka. Opisan je kao “čovjek pravedan, besprijekoran među ljudima svoga vremena” ( 1. Mojsijeva 6:9 ). Božje upute Noi da izgradi arku i okupi svoju obitelj i parove životinja (Postanak 6,14-21) označavaju očuvanje života i kontinuitet Božjeg stvaranja. Kovčeg postaje posuda spasenja usred voda suda.

Teološko značenje priče o potopu proteže se izvan neposredne priče. Služi kao podsjetnik na ozbiljnost grijeha i posljedice moralne iskvarenosti. Ipak, to također naglašava Božju želju za pravednim i pravednim svijetom. Apostol Petar u svojim poslanicama povlači paralelu između potopa i posljednjeg suda, ističući potrebu obraćenja i pravednosti (2. Petrova 3,5-7).

Nadalje, savez koji je Bog uspostavio s Noom nakon potopa (Postanak 9:8-17) je dokaz Božje trajne predanosti Njegovom stvorenju. Duga, kao znak ovog saveza, simbolizira Božje obećanje da nikada više neće uništiti zemlju potopom. To je znak nade i podsjetnik na Božju vjernost.

U kršćanskoj teologiji, priča o potopu također predočava koncept krštenja. Baš kao što je potop očistio zemlju od njezine pokvarenosti, vode krštenja simboliziraju ispiranje grijeha i početak novog života u Kristu. Apostol Petar izričito uspostavlja ovu vezu u 1. Petrovoj 3:20-21, gdje piše: "U njoj je samo nekoliko ljudi, ukupno osam, spašeno kroz vodu, a ova voda simbolizira krštenje koje sada spašava i vas—a ne uklanjanje prljavštine s tijela nego zalog čiste savjesti pred Bogom."

Zaključno, odluka da se zemlja potopi, kako je opisano u Postanku, duboko je ukorijenjena u moralno i duhovno stanje čovječanstva u to vrijeme. Ona odražava Božji odgovor na svijet koji je postao potpuno pokvaren i nasilan. Ipak, to također otkriva Njegovu želju za otkupljenjem, obnovom i očuvanjem života. Priča o potopu služi kao snažan podsjetnik na težinu grijeha, stvarnost božanske osude i nadu u nove početke kroz Božje milosrđe i milost.