Je li grijeh moliti za smrt?

[Biblija Chat]

Molitva za smrt duboko je složeno i osjetljivo pitanje koje zadire u najdublje aspekte ljudske patnje, nade i vjere. Biblija nam daje smjernice o patnji, svetosti života i nadi koju Bog nudi čak iu našim najmračnijim trenucima.

Prvo, bitno je priznati svetost života kao temeljno načelo kršćanskog učenja. Život je dar od Boga i svaka je osoba stvorena na sliku Božju (Postanak 1,27). Ovo uvjerenje naglašava urođenu vrijednost i dostojanstvo svakog ljudskog bića. Zapovijed "Ne ubij" (Izl 20,13) odražava važnost očuvanja života. Kada razmišljamo o molitvi za smrt, ključno je zapamtiti da je život sam po sebi svet i da Bog ima svrhu za svakoga od nas, čak i kada ta svrha nije odmah jasna.

Međutim, Biblija također ne bježi od stvarnosti ljudske patnje. U cijelom Svetom pismu nalazimo pojedince koji su doživjeli duboku bol i očaj, ponekad do te mjere da su željeli smrt. Job, pravedan čovjek koji je podnio golemu patnju, izrazio je želju za smrću usred svoje tjeskobe: "Zašto je svjetlo dana onima koji su u bijedi, i život onima koji su ogorčeni, onima koji žude za smrću koja ne dolazi , koji ga traže više nego skriveno blago" (Job 3,20-21). Slično je prorok Ilija, nakon velike pobjede praćene dubokom depresijom, molio da umre: "Dosta mi je, Gospodine", rekao je. „Uzmi život moj, nisam bolji od svojih predaka“ (1. Kraljevima 19,4).

U ovim slučajevima vidimo da čak i najvjerniji Božji sluge mogu doći do krajnjeg očaja. Ipak, važno je napomenuti da Bog nije osudio Joba ili Iliju zbog njihovih osjećaja. Umjesto toga, On je odgovorio suosjećanjem i pružio im snagu i podršku koja im je bila potrebna da nastave svoja putovanja. Jobu je Bog na kraju vratio bogatstvo i obilno ga blagoslovio (Job 42,10-17). Za Iliju je Bog poslao anđela da mu pruži hranu i ohrabrenje, a zatim mu se obratio nježnim šapatom, dajući mu novu svrhu i smjer (1. Kraljevima 19:5-18).

Ove priče pokazuju da iako nije inherentno grešno osjećati se preplavljenim patnjom ili izraziti želju za oslobađanjem od boli, ključno je obratiti se Bogu u tim trenucima. Bog razumije našu patnju i prisutan je s nama u našoj boli. Psalmi su ispunjeni sirovim i iskrenim molitvama naricanja, gdje psalmisti izlijevaju svoju tjeskobu pred Bogom. Psalam 13, na primjer, počinje uzvikom očaja: "Dokle, Gospodine? Hoćeš li me zauvijek zaboraviti? Dokle ćeš skrivati ​​svoje lice od mene?" (Psalam 13,1). Ipak, čak iu svom jadanju, psalmisti često završavaju ponovnom potvrdom povjerenja u Božju nepokolebljivu ljubav i vjernost.

U Novom zavjetu vidimo samog Isusa kako proživljava duboku tugu i tjeskobu u Getsemanskom vrtu. Suočavajući se s mogućnošću svog raspeća, Isus se molio: "Duša mi je obuzeta tugom do smrti" (Matej 26,38). Zatim je zamolio: "Oče moj, ako je moguće, neka se ovaj kalež uzme od mene. Ali ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš" (Matej 26,39). Isusova molitva odražava Njegovu duboku nevolju, ali i Njegovo podlaganje Očevoj volji. Ovo nas uči da u našim trenucima najdubljeg očaja možemo biti iskreni s Bogom o svojim osjećajima dok istovremeno tražimo Njegovu volju i vjerujemo u Njegov plan.

Molitva za smrt može se promatrati kao vapaj za pomoć, molba za olakšanje od nepodnošljive patnje. Nije grešna molitva sama po sebi, već očaj koji leži u pozadini s kojim se treba pozabaviti sa suosjećanjem i podrškom. Kršćanska zajednica pozvana je nositi terete jedni drugih (Galaćanima 6,2) i pružiti utjehu i ohrabrenje onima koji se bore. Kada je netko u takvom stanju očaja da moli za smrt, to je znak da mu je potrebna ljubav i podrška vjerničke zajednice, kao i stručna pomoć ako je potrebna.

Nadalje, važno je zapamtiti da je Bog Bog nade i otkupljenja. Apostol Pavao piše: "Mi se također hvalimo našim patnjama, jer znamo da patnja proizvodi ustrajnost; ustrajnost karakter; a karakter nadu. A nada nas ne posramljuje, jer je Božja ljubav izlivena u naša srca kroz Duh Sveti, koji nam je dan" (Rimljanima 5,3-5). Naša patnja nije besmislena; Bog ga može upotrijebiti da nas oblikuje i ostvari svoje namjere u našim životima. U našim najmračnijim trenucima, možemo se držati nade da je Bog s nama i da može izvući dobro čak i iz najbolnijih okolnosti.

Osim biblijskih smjernica, kršćanska literatura također se bavi pitanjem patnje i želje za smrću. C.S. Lewis u svojoj knjizi "Problem boli" istražuje prirodu ljudske patnje i načine na koje je Bog može koristiti za naš rast i posvećenje. Lewis priznaje stvarnost boli, ali nas potiče da vjerujemo u Božji veći plan i da tražimo Njegovu prisutnost usred naše patnje.

U konačnici, na pitanje je li grijeh moliti se za smrt ne može se odgovoriti s jednostavnim da ili ne. Ovisi o srcu i okolnostima pojedinca. Međutim, ono što je jasno jest da nas Bog poziva da mu iznesemo svoje najdublje strahove i tuge. On razumije našu bol i nudi nam svoju utjehu i nadu. Kao nedenominacijski kršćanski pastor, moj savjet svima koji se bore s takvim mislima bio bi da traže Božju prisutnost, da dopru do pouzdanih prijatelja ili mentora i da razmotre profesionalno savjetovanje ako je potrebno. Život je dragocjen, pa čak iu našim najmračnijim trenucima postoji nada i svrha koje možemo pronaći u Božjoj ljubavi.