Učenja Crkve Isusa Hrista svetaca poslednjih dana -

Sveta pisma

Sveta pisma su nam dostupna danas

Kada proroci sluge Gospoda govore ili pišu pod uticajem Duha Svetoga, njihove reči postaju Sveta pisma. "A šta god budu govorili podstaknuti Svetim Duhom biće Sveto pismo, biće volja Gospodnja, biće naum Gospodnji, biće reč Gospodnja, biće glas Gospodnji, i moć Božja na spasenje." (UiZ 68:4). Od početka je Gospod zapovedao svojim prorocima da vode zapise o njegovim objavama i postupanjima s njegovom decom. Rekao je: "Jer ja zapovedam svim ljudima, i na istoku i na zapadu, i na severu i na jugu, i na ostrvima morskim, da pišu reči koje im govorim, jer po knjigama koje će biti napisane sudiću svetu, svakom čoveku po delima njegovim, po onom što je zapisano." (2 Nefi 29:11). Crkva Isusa Hrista svetaca posljednjih dana prihvaća četiri knjige kao Sveta pisma: Bibliju, Mormonovu knjigu, Učenje i Zaveti i Dragoceni biser. Te se knjige nazivaju standardna dela Crkve ili kanon svetih pisma. Nadahnute reči naših živih proroka takođe se prihvaćaju kao Sveta pisma.

Biblija

Biblija je zbirka svetih zapisa koji sadrže Božje objave čoveku. Ti zapisi pokrivaju mnogo stoleća, od vremena Adama do vremena kad su apostoli i Isus Hrist živeli. Napisali su ih mnogi proroci koji su živeli u različitim razdobljima istorije sveta. Biblija je podeljena na dva dela: Stari zavet i Novi zavet. Mnoga proroštva u Starom zavetu pretkazuju dolazak Spasitelja i Otkupitelja. Novi zavet govori o životu toga Spasitelja i Otkupitelja, a to je Isus Hrist. Takođe govori o uspostavljanju njegove Crkve u tom vremenu. Mi "Verujemo da je Biblija reč Božja onoliko koliko je tačno prevedena." (Članci vere 1:8).

Mormonova knjiga

Mormonova knjiga je sveti zapis o od naroda koji su živeli na američkom kontinentu između 2000. g. pr. Hr. i 400. g. po. Hr. Ona sadrži puninu jevanđelja Isusa Hrista. "Koja sadrži zapise palog naroda, i puninu jevanđelja Isusa Hrista za nejevreje i za Jevreje." (UiZ 20:9) "I opet, starešine, sveštenici i učitelji crkve ove poučavaće načelima jevanđelja moga, koja su u Bibliji i Mormonovoj knjizi, u kojoj je punina jevanđelja." (UiZ 42:12) Mormonova knjiga govori o ukazanju Isusa Hrista drevnim narodima kao i Jevrejima na Američkom kontinenetu posle njegovog vaskrsenja. Joseph Smith je preveo Mormonovu knjigu na engleski jezik darom i moću Božjom. Mormonova knjiga je centralni kamen naše religije. Ona je centralni kamen u našem svjedočenju o Hristu. Ona je centralni kamen našeg učenja. Ona je centralni kamen našeg svedočanstva. Mormonova knjiga je centralni kamen u našem svedočanstvu o Isusu Hristu, a on je sam ugaoni kamen svega što činimo. Ona svedoči o njegovoj stvarnosti s moću i jasnoćom. Ona proširuje naše razumijevanje o učenju spasenja. Mormonova knjiga je bila napisana za naše vreme. U njoj nalazimo uzorak za pripremu za Drugi dolazak Isusa Hrista. Mormonova knjiga podučava nas o istini i iznosi svedočanstvo o Hristu. Ali postoji nešto više. Postoji moć u knjizi koja će poteći vašim životima onoga trena kada započnete ozbiljno proučavanje te knjige. Otkrit ćete veću moć da se oduprete napastima. Otkrit ćete moć da izbegnete obmanu. Naći ćete moć da ostanete na tesnom i uzanom putu. Sveta pisma zovu se ‘reči života’ i to nigde nije veća istina nego u Mormonovoj knjizi. Svaki Svetac poslednjih dana čini proučavanje ove knjige životnim ciljem.

Učenje i Zaveti

Učenje i Zaveti je knjiga koja sadrži skup raznih objava apostola i proroka iz današnjeg vremena. U odseku 1 te knjige Gospod objavljuje da je knjiga objavljena stanovnicima cele zemlje kako bi ih pripremila za drugi dolazak Isusa Hrista: "Stoga je glas Gospodnji poslat svim krajevima zemaljskim, da svi koji žele da čuju mogu čuti. Pripremite se, pripremite se za ono što će doći, jer Gospod je blizu." ( UiZ 1:11-12). Ova knjiga sadrži objave o Crkvi Isusa Hrista koja je obnovljena u ove posljednje dane. Nekoliko odseka knjige objašnjava organizaciju Crkve i definira službe u sveütenstvu i njihove uloge. Drugi odseci, kao odseci 76 i 88, sadrže veličanstvene istine koje su bile izgubljene za svet stotinama godina. A drugi, poput odseka 29 i 93, objašnjavaju učenja iz Biblije. Osim toga, neki odseci, kao odsek 133, sadrže proroštva o budućim događajima. Bog nam je zapovedio da proučavamo njegove objave u ovoj knjizi: "Istražujte ove zapovesti, jer su one istinite i verne, a proroštva i obećanja koja su u njima će se sva ispuniti." (UiZ 1:37).

Dragoceni biser

Dragoceni biser sadrži knjigu Mojsijevu, knjigu Avrampvu, te neke nadahnute zapise Josepha Smitha. Knjiga Mojsijeva sadrži izveštaj o nekima od viđenja i zapisa Mojsijevih, kako su objavljeni proroku Josephu Smithu. Ona pojašnjava nauke i učenja koji su bili izgubljeni iz Biblije i daje dodatne podatke o stvaranju zemlje. Joseph Smith je takođe dobio objavu Avramaove knjige koju je preveo darom božjim koja se nalazila na svitku jednog papirusa. Ta knjiga sadrži vredne podatke o stvaranju, jevanđelju, prirodi Boga i sveštenstvu. Zapisi Josepha Smitha uključuju i deo nadahnutog prevoda Biblije od strane Josepha Smitha, izabrane delove iz njegove knjige "Istorija crkva" (History of the Church) kao i Članci naše vere.

Reči živih proroka i apostola

Osim ove četiri knjige Svetih pisama, nadahnute reči naših živih proroka i apostola su nam takođe kao Sveto pismo. Njihove nam reči dolaze preko konferencije, sabora crkve ili direktno celoj crkvi. Jedan od naših članaka vere kaže: "Verujemo u sve što je Bog otkrio, što otkriva, kao i u to da će tek otkriti mnoge velike i važne stvari koje se odnose na Božje Kraljevstvo." Svako od nas treba da proučava Sveta pisma svaki dan. Ako želimo izbeći zla ovoga sveta, moramo hraniti naše umove istinom i pravednošću koje se nalaze u Svetim pismima. Približit ćemo se Bogu i jedni drugima dok zajedno čitamo i razmišljamo o Svetim pismima. Dok čitamo Sveta pisma, razmišljamo i molimo se o njima, te tražimo od Boga razumijevanje, Duh Sveti će nam posvedočiti o istinitosti toga. Svatko će od nas znati za sebe da je ovo istinito. "Gle, duša moja uživa u onom što je Gospodnje, a srce moje promišlja neprestano o onome što videh i čuh." (2 Nefi 4:16).

Za članove crkve Isusa Hrista svetaca poslednjih dana Zakon čednosti je Božji zakon seksualne čistoće. Prilikom krštenja, sveci poslednjih dana se obavezuju da se trude da poštuju ovaj zakon tokom celog svog života. Takođe se zavetujemo i u našim hramovima da ćemo držati ovu zapovest. Ovde ćemo govoriti o tome šta znači Zakon čednosti, šta ne znači i zašto je važan.
Pre nego što uđemo u to šta je zakon čednosti, moramo da razgovaramo o tome zašto. Prvo, mi verujemo da smo svi mi duhovna deca Nebeskih roditelja, jednog Nebeskog Oca i Majke koji nas vole. Pošto Bog želi ono što je najbolje za nas, izložio je plan koji će nam pomoći da postanemo sličniji njemu. Pošto Bog ima fizičko telo, deo njegovog plana uključuje da se Božja duhovna deca rađaju na zemlji i tamo takođe dobijaju fizičko telo koje će jednog dana nakon ovog života postati usavršeno i ovekovečeno poput Božjeg tela.
Bog nam je dao moć i dozvolu da učestvujemo u Njegovom planu stvarajući fizička smrtna tela za njegovu duhovnu decu. Bog deli sa nama deo svojih stvaralačkih moći u obliku rađanja dece. Pošto ova moć dolazi od Boga, ona je zato sveta i treba je koristiti samo onako kako Bog namerava. Taj koncept ne bi trebao da nas iznenađuje. Moć, dozvola i ovlašćenje da se uradi skoro sve u životu dolazi sa ograničenjima.
Policajcima, školskim nastavnicima i pilotima avio-kompanija data je moć i ovlašćenje da rade određene poslove pod određenim uslovima. To nije besplatno za sve. Kada on ili ona zloupotrebljavaju moć koja im je data, tu nastaje problem. Letenje avionom punim putnika do nekog cilja, potpuno je normalno da pilot ima odobrenje i tako vlast za taj let. Ali ako to ovlašćenje nema, to je onda otmica. Bog nam je dao moć razmnožavanja. Tu moć trebamo koristiti, ali ne zloupotrebljavati. Zakon čednosti kaže da Bog odobrava seksualne aktivnosti samo između muškarca i žene koji su u braku. Ovaj zakon takođe zahteva potpunu vernost i lojalnost supružniku nakon venčanja.
Seksualna aktivnost u braku ima dve svrhe: primarna svrha je očigledno da imamo decu, ali takođe smo naučeni da je seksualna aktivnost prikladna jednostavno kao izraz ljubavi između supružnika. Seksualna aktivnost je dobra i određena je od Boga kada se bavi u granicama zakona čednosti.
"Seksualna osećanja su važan deo Božjeg plana da stvori srećne brakove i večne porodice. Ova osećanja nisu grešna — ona su sveta. Pošto su seksualna osećanja tako sveta i tako moćna, Bog vam je dao svoj zakon čednosti da nas pripremi da koristimo ta osećanja kako On namerava." — naime, u zaključenom, zakonitom bračnom odnosu. Držeći se zakona čednosti, pokazujemo poštovanje prema Bogu, prema Njegovoj moći, prema Njegovom planu, prema sopstvenom telu, prema telima drugih i prema Božjoj deci koju donosimo na ovaj svet.
Sada, neizbežno se susrećemo sa pitanjem – osim čina seksa sa nekim sa kim nismo u braku, šta se tačno „računa“ kao neprikladna vanbračna seksualna aktivnost? Kada smo sa nekim otišli predaleko? Kao što postoji bezbroj načina i scenarija u kojima bi policajac mogao da zloupotrebi svoju moć, postoji bezbroj načina da neko prekrši zakon čednosti. Za nas bi bilo nemoguće da nabrojimo sve te načine, ali su nam dale neke smernice koje će nam pomoći da donesemo dobre odluke.
„Čuvajte seks i seksualna osećanja svetim. Ne bi trebalo da budu predmet šale ili zabave, izvan braka između muškarca i žene, pogrešno je dodirivati se intimno, svete delove tela druge osobe, čak i ako je je ta osoba odevena. U svojim izborima o tome šta ćete raditi, gledati, čitati, slušati, razmišljati, objavljivati ili pisati, izbegavajte sve što namerno izaziva požudne emocije kod drugih ili kod vas. Ovo uključuje pornografiju u bilo kom obliku. Ako otkrijete da situacije ili aktivnosti čine iskušenja jača, izbegavajte ih. Znate koje su to situacije i aktivnosti. A ako niste sigurni, Duh sveti, može vam pomoći da to saznate.”
Teški seksualni gresi mogu tako ozbiljni biti da su za Boga skoro slični kao i prolivanju nevine krvi. Međutim, nisu svi seksualni gresi isti ili iste veličine.
Posebno gnusna i teška kršenja zakona čednosti apsolutno zahtevaju crkveni savet, što može dovesti tu osobu da izgubi ekskomuniciranjem članstvo crkve.
Ne sugerišem da su manje teški seksualni gresi na bilo koji način u redu, nisu. Svaki greh je i dalje greh. Ali nijansa je važna. Takođe želim da naglasim da se zakon čednosti ne odnosi samo na činjenje ili nečinjenje određenih stvari – već na to da budete i da postanete čedna osoba. Radi se o promeni naših srca sve dok nam, sama pomisao na greh ne postane odvratna. Znači da mi možemo promeniti svoje ponašanje sa promenom srca. Jer pravo pokajanje uključuje promenu srca. Tu lečimo osnovni uzrok umesto samo simptome. Da bismo izvršili te promene, moramo se obratiti našem božanskom lekaru, Isusu Hristu. Kroz Njega je moguće pokajanje. Oprost i olakšanje je dostupno onom ko se „prepusti podsticajima Svetog Duha, i odbaci prirodnog čoveka i postane svetac kroz pomirenje Hrista Gospoda...“

Šta je knjiga Učenje i Zaveti ?

Učenje i Zaveti je zbirka božanskih otkrivenja i nadahnutih izjava datih za uspostavljanje i uređivanje carstva Božjeg na zemlji u poslednjim danima. Iako je većina odseka upućena članovima Crkve Isusa Hrista svetaca poslednjih dana, poruke, upozorenja i opomene su na korist čitavom ljudskom rodu i sadrže poziv svim ljudima, svugde, da poslušaju glas Gospoda Isusa Hrista koji im govori zarad njihovog vremenskog blagostanja i njihovog večnog spasenja.

Većina otkrivenja u ovoj zbirci, primljena je preko Džozefa Smita ml, prvog proroka i predsednika Crkve Isusa Hrista svetaca poslednjih dana. Ostala potiču od nekih njegovih naslednika u Predsedništvu (videti uvod u UiZ 135, 136, i 138 i Zvanični proglas 1 i 2).

Knjiga Učenja i zaveta jedno je od standardnih dela crkve zajedno sa svetom Biblijom, Mormonovom knjigom i Dragocenim biserom. Ipak, knjiga Učenje i zaveti je jedinstvena zato što nije prevod drevnih dokumenata, već je novijeg datuma i data je od Boga preko Njegovih izabranih proroka za obnovu Njegovog svetog dela i uspostavljanje carstva Božjeg na zemlji u ovim danima. U otkrivenjima se zapaža nežan ali postojan glas Gospoda Isusa Hrista koji nanovo govori u razdoblju punine vremena, a delo koje je u njoj započeto priprema je za Njegov Drugi dolazak, da bi se reči ispunile i uskladile sa rečima svih svetih proroka od postanka sveta.

ODSEK 1:

Glas upozorenja za sve ljude

"Poslušaj, o narode crkve moje, govori glas onoga koji boravi na visini i čije su oči nad svim ljudima; da, zaista kažem: Poslušajte, vi narodi izdaleka; i vi koji ste na ostrvima morskim, poslušajte zajedno.
Jer zaista, glas Gospodnji je upućen svim ljudima i niko ga neće izbeći; i nema oka koje neće videti, niti uha koje neće čuti, niti srca koje neće biti duboko dirnuto.
A pobunjenici će biti pogođeni velikom tugom; jer će se o njihovom bezakonju govoriti na vrhovima krovova, a njihova tajna dela će se otkriti.
I glas upozorenja biće upućen svim ljudima, ustima mojih učenika, koje izabrah u ove poslednje dane.
I oni će poći i niko ih neće zaustaviti, jer ja Gospod im zapovedih.
Gle, ovo je moja vlast, i vlast slugu mojih, i moj uvod u knjigu zapovesti, koje im dahoh da ih vama objave, o stanovnici zemlje.
Stoga, boj se i drhti, o narode, jer šta ja Gospod u njima proglasih, ispuniće se.
I zaista, kažem vam, da je onima koji izađu pronoseći ove vesti stanovnicima zemlje data vlast da pečate kako na zemlji tako i na nebu, neverne i buntovne;
Da, zaista, da ih zapečate do dana kada će se gnev Božji izliti na opake preko svake mere –
Do dana kada će Gospod doći da nagradi svakoga po delima njegovim i odmeri svakome po meri kojom je on odmeravao bližnjemu svojemu.
Stoga je glas Gospodnji poslat svim krajevima zemaljskim, da svi koji žele da čuju mogu čuti.
Pripremite se, pripremite se za ono što će doći, jer Gospod je blizu;
I srdžba se Gospodnja raspali, a mač je njegov opran na nebu i pašće na stanovnike zemlje.
A mišica Gospodnja će se otkriti; i dolazi dan kada će oni, koji ne poslušaju glas Gospodnji, niti glas slugu njegovih, niti se osvrću na reči proroka i apostola, biti isključeni iz naroda;
Jer oni odstupiše od mojih obreda i prekršiše moj večni zavet;
Oni ne traže od Gospoda da uspostavi svoju pravednost, nego svako hoda sopstvenim putem i prema obličju sopstvenog boga, čije obličje je nalik svetu i čija srž je ona idolska, što stari i propada u Vavilonu, i to Vavilonu velikom koji će pasti.
Stoga, ja Gospod, znajući za nevolju koja će sići na stanovnike zemlje, pozvah slugu svoga Džozefa Smita ml. i govorah mu sa neba i dadoh mu zapovesti;
Takođe dadoh zapovesti drugima, da to proglase svetu; da bi sve ovo moglo biti ispunjeno, kako proroci napisaše –
Ono što je slabo u svetu izaći će i slomiti moćne i snažne, kako niko ne bi savetovao bližnjeg svog, niti se uzdao u mišicu telesnu –
Nego da bi svako mogao da govori u ime Gospoda Boga, i to Spasitelja sveta.
Da bi se vera mogla uvećati na zemlji;
Da bi se moj večni zavet mogao uspostaviti;
Da bi puninu jevanđelja moga proglašavali slabi i prosti sve do kraja sveta, i pred carevima i vladarima.
Gle, ja sam Bog i ja to rekoh; ove zapovesti su od mene, i dao sam ih slugama svojim u slabosti njihovoj, takvim jezikom, da bi mogli razumeti.
Jer ja Gospod ne mogu da gledam na greh ni sa najmanjom merom popustljivosti;
Ipak, onom koji se pokaje i drži zapovesti Gospodnje, oprostiće mu se;
A onom koji se ne pokaje, oduzeće se čak i ona svetlost koju beše primio; jer moj Duh se neće uvek naprezati oko čoveka, govori Gospod nad vojskama.
Ponovo, zaista vam kažem, o stanovnici zemlje: ja Gospod sam voljan da ovo obznanim svakom telu.
Jer ne gledam ko je ko i hoću da svi oni znaju da dan brzo dolazi; još nije taj čas, ali je sasvim blizu, kada će mir biti oduzet sa zemlje, a đavo će imati moć nad svojim gospodarstvom.
Takođe će Gospod imati moć nad svecima svojim, i vladaće u njihovoj sredini, i sići će na sud Edomcima, ili svetu.
Istražujte ove zapovesti, jer su one istinite i verne, a proroštva i obećanja koja su u njima će se sva ispuniti.
Šta ja Gospod rekoh, rekoh, i ne izvinjavam se; a iako nebo i zemlja prođu, moja reč neće proći, nego će se sve ispuniti, bilo glasom mojim ili glasom slugu mojih, isto je.
Jer evo, i gle, Gospod je Bog, a Duh svedoči, a svedočanstvo je istinito i istina ostaje u veke vekova. Amen."

(Učenje i Zaveti 1 - Otkrivenje dato preko proroka Džozefa Smita 1. novembra 1831)

Ljudi na zemlji tokom milenijuma
Hiljadu godina mira, ljubavi i radosti počeće na zemlji prilikom Drugog dolaska Isusa Hrista. Ovaj period od hiljadu godina naziva se hiljadugodišnjica ili milenijum. Sveta pisma i proroci nam pomažu da razumemo kako će da bude kada živimo na zemlji tokom milenijuma.
Zbog uništenja zlih pri Drugom Spasiteljevom dolasku, samo pravedni ljudi će živeti na zemlji na početku milenijuma. To će biti oni koji su živeli vrlinskim i poštenim životom. Tokom milenijuma, smrtnici će nastaviti da žive na zemlji i nastaviće da imaju decu kao i mi sada. "A zemlja će im biti data za baštinu; i namnožiće se i postaće jaki, a deca će im rasti bez greha na spasenje. Jer će Gospod biti posred njih, a Njegova slava će biti na njima, i biće njihov car i njihov zakonodavac." (Učebje i Zaveti 45:58,59). Tada će besmrtna bića posećivati zemlju. Ta vaskrsla bića će pomoći u raznim zadacima. Ljudi će i dalje imati svoje preferencije i neko vreme će mnogi ljudi biti slobodni da nastave sa svojim religijama i idejama. Na kraju će svi priznati da je Isus Hrist Spasitelj.
Tokom milenijuma, Isus će lično vladati na zemlji i O će carovati nad svecima, sići i poučavati ih.

Rad Crkve tokom milenijuma
Biće dva velika dela za članove Crkve Hristove tokom Milenijuma: hramski rad i misionarski rad. Hramski rad uključuje obrede neophodne za uzvišenje. To uključuje krštenje, polaganje ruku za dar Svetog Duha i hramske obrede – zadužbinarstvo, hramski brak i pečaćenje porodičnih jedinica.
Mnogi ljudi su umrli a da nisu primili ove uredbe. Ljudi na zemlji moraju da izvrše ove svete uredbe reprezentativno za njih. Ovaj posao se sada obavlja u hramovima Gospodnjim. Ima previše toga da se uradi pre početka Milenijuma, tako da će posao za to vreme biti završen. Vaskrsla bića će nam pomoći da ispravimo greške koje smo pravili u istraživanju naših preminulih predaka. Takođe će nam pomoći da pronađemo informacije koje su nam potrebne za kompletiranje naše evidencije.
Još jedno veliko delo tokom Milenijuma biće misionarski rad. Jevanđelje će se poučavati sa velikom snagom svim ljudima. Na kraju, neće biti potrebno druge poučavati prvim principima jevanđelja jer će me „svi poznavati, i mali i veliki – govori Gospod“ (Jeremija 31:34).
Tokom milenijuma „zemlja će biti obnovljena i primiće svoju rajsku slavu“ (Članci vere 1:10).

Sotana će biti svezan
Tokom Milenijuma Sotona će biti svezan. To znači da on neće imati moć da iskušava one koji žive u tom periodu (videti UiZ 101:28). „Njihova deca će rasti bez greha za spasenje“ (UiZ 45:58). „I zbog pravednosti [Gospodnjeg] naroda, sotona nema moć; stoga se ne može odvezati mnogo godina; jer on nema vlasti nad ljudskim srcima, jer oni prebivaju u pravednosti, a Svetac Izrailjev caruje“ (1. Nefi 22:26).

Mir na zemlji
Neće biti rata tokom Milenijuma. Ljudi će živeti zajedno u miru i slozi. Sve što je korišćeno za rat biće upotrebljeno u dobre svrhe. »[Oni] će prekovati mačeve u plugove i koplja u srpove. Narod više neće dizati mač na narod, niti će se više učiti ratu“ (Isaija 2:4; videti takođe Isaiju 11:6–7; UiZ 101:26).

Samo Hrist vlada
Gospod će biti car nad celom zemljom, i celo čovečanstvo će bukvalno biti pod njegovom vlašću, i svaki narod pod nebom moraće da prizna njegovu vlast i pokloni se njegovom žezlu. Oni koji će mu služiti u pravednosti biće u ophođenju sa Bogom i sa Isusom; njemu će služiti anđeli i objavić prošlost, sadašnjost i budućnost; a drugi ljudi, koji ne budu u potpunosti poslušni njegovim zakonima, niti budu u potpunosti poučeni njegovim zavetima, moraće da budu potpuno poslušni njegovoj vlasti. Jer će to biti Božja vladavina na zemlji, i on će sprovoditi svoje zakone i zahtevati poslušnost od naroda sveta što je zakonski njegovo pravo.

Nema smrti
Tokom Milenijuma neće biti smrti kakvu sada poznajemo. Kad ljudi dožive starost, neće umreti i biti sahranjeni. Umesto toga, oni će biti promenjeni iz svog smrtnog stanja u besmrtno stanje „u tren oka“. (Vidi UiZ 63:51; 101:29–31.)

Sve će biti objavljeno
Neke istine nam nisu otkrivene. Sve će biti tada objavljeno tokom Milenijuma. Gospod je rekao da će „otkriće sve – Ono što je prošlo, i ono skriveno što čovek ne znade, sve o zemlji, kako je stvorena, svrhu i kraj njen – Ono najdragocenije, ono što je gore, i ono što je dole, ono što je u zemlji, i na zemlji, i na nebu.“ (UIZ 101:32–34).

Ostale aktivnosti tokom milenijuma
Na mnogo načina, život će biti sličan sadašnjem, osim što će sve biti učinjeno pravedno. Ljudi će jesti i piti i nositi odeću. Ljudi će nastaviti da seju i žanju useve i grade kuće (videti Isaiju 65:21).

Poslednja bitka posle milenijuma
Na kraju tih 1000 godina sa Hristom, Sotona će nakratko biti oslobođen. Neki ljudi će se okrenuti od Nebeskog Oca. Sotona će okupiti svoje vojske, a Mihailo će okupiti nebeske vojske. U toj velikoj bici Sotona i njegovi sledbenici biće zauvek izbačeni. Zemlja će se pretvoriti u nebesko carstvo. (Vidi UiZ 29:22–29; 88:17–20, 110–115.)

Učenja Crkve Isusa Hrista svetaca poslednjih dana -
Čista ljubav

Šta je čista ljubav?
Spasiteljev život odražava njegovu čistu ljubav prema svim ljudima. Čak je i život dao za nas. Ovo je čista ljubav koju ima Spasitelj Isus Hrist. Zapovedio nam je da volimo jedni druge kao što On voli nas. Sveto pismo nam kaže da čista ljubav dolazi iz čistog srca (videti 1. Timoteju 1:5). Imamo čistu ljubav kada izražavamo iskrenu brigu i saosećanje za svu našu braću i sestre iz srca.

Čista ljubav je najveća od svih vrlina
„Stoga, ljubljena braćo moja, nemate li milosrđa, ništa ste, jer milosrđe nikad ne prestaje. Stoga, prianjajte uz milosrđe, koje je od svega najveće, jer sve mora prestati – Ali milosrđe je čista ljubav Hristova, i traje zauvek. I ko god se nađe da ga ima u poslednji dan, biće mu dobro.“ (Moroni 7:46-47);
„Kad bih imao dar proricanja i kad bih znao sve tajne i imao sve znanje i kad bih imao svu veru, tako da bih mogao i gore da premeštam, a ljubavi ne bih imao, bio bih ništa." (1. Korinćanima 13:2).
„Stoga, dade Gospod Bog zapovest da svi ljudi imaju milosrđa, a to milosrđe je ljubav. A ukoliko milosrđa nemaju ništa su." (2. Nefi 26:30).
Spasitelj nam je dao svoj primer da sledimo. On je bio Sin Božiji. Imao je savršenu ljubav i pokazao nam je kako da volimo. Svojim primerom nam je pokazao da su duhovne i telesne potrebe naših bližnjih podjednako važne kao i naše. Pre nego što je dao život za nas, rekao je: »Ovo je moja zapovest: Volite jedan drugoga kao što sam ja voleo vas. Niko nema veću ljubav od ove - da neko položi svoj život za svoje prijatelje.“ (Jovan 15:12-13).
„I opet, sećam se da reče da ljubiš svet, toliko da život svoj polažeš za svet. ...I evo, znam da je ta ljubav, koju imaš za decu čovečju, milosrđe. Stoga, ne budu li ljudi imali milosrđa ne mogu baštiniti to mesto koje Ti pripremi u stanovima Oca svoga.“ (Eter 12:33-34).
Možda nije potrebno da položimo svoje živote kao što je to učinio Spasitelj. Ali možemo imati čistu ljubav ako ga učinimo središtem naših života i sledimo njegov primer i učenja. Poput Spasitelja, i mi možemo blagosloviti živote naše braće i sestara ovde na zemlji.

Čista ljubav uključuje davanje bolesnima, napaćenima i siromašnima
Spasitelj nam je dao mnoga učenja u obliku priča ili parabola. Parabola o milosrdnom Samarićaninu nas uči da treba da dajemo onima kojima je potrebna, bilo da su naši prijatelji ili ne (videti Luka 10:30–37) U poređenju, Spasitelj kaže da je čovek otputovao u drugi grad. Na putu su ga napali razbojnici. Ukrali su mu odeću i novac i pretukli ga, ostavivši ga polumrtvog. Došao je sveštenik, video ga i prošao pored njega. Onda je naišao stražar iz hrama, pogledao ga i nastavio svojim putem. Međutim, naišao je jedan Samarićanin, kojeg su Jevreji prezirali, i kada je ugledao čoveka, sažalilo mu se. Kleknuvši pored njega, dobri Samaroćanin mu je previo rane i poveo ga na magarcu u gostionicu. Platio je gostioničaru da ga čuva čoveka dok se ne oporavi. Isus je poučavao da treba da damo hranu gladnima, sklonište potrebnima i odeću siromašnima. Kada obilazimo bolesne i one u zatvoru, kao da sve to radimo za njega. On nam obećava da ćemo, ako budemo činili sve ove stvari, naslediti njegovo carstvo. (Vidi Matej 25:34–46.) Ne smemo težiti da sudimo da li neko zaslužuje našu pomoć ili ne. "Reći ćeš možda: Čovek je sam prouzrokovao svoju bedu. Zadržaću, stoga, ruku svoju i neću mu dati od hrane svoje, niti ću mu pružiti od imetka svoga da ne bi trpeo, jer kazne su njegove pravedne – Ali kažem ti, o čoveče, ko god to čini ima velik razlog da se kaje, a ukoliko se ne pokaje zbog onog što učini, propada zauvek i nema udela u carstvu Božjem." (Mosija 4:17-18).
Ako smo se prvo pobrinuli za potrebe svoje porodice, onda moramo pomoći onima kojima je pomoć potrebna. Na ovaj način bićemo kao naš Otac na nebesima, koji čini da kiša pada i na pravednike i na nepravedne (videti Matej 5:44–45). Postavimo sebi sledeća pitanja: "Da li sam danas učinio nešto dobro na svetu? Da li sam pomogao nekome u nevolji?". To je formula za sreću! To je recept za zadovoljstvo, za unutrašnji mir - osećati nadahnutu zahvalnost prema drugom čoveku. Naše mogućnosti da damo nešto od sebe su zaista beskrajne, ali mogu i nestati. Postoje srca koja treba usrećiti. Ima lepih reči. Ima poklona koje treba dati. Postoje dela koja treba učiniti. Ima duša koje treba spasiti“

Čista ljubav dolazi iz srca
Čak i kada dajemo onima kojima je potrebno, trebamo to činiti sa osećanjem ljubavi prema njima. (videti 1. Jovanova 3:16–17). Apostol Pavle je poučavao da smo, kada imamo čistu ljubav, ispunjeni dobrim osećanjima prema svim ljudima. Mi smo strpljivi i ljubazni. Nismo hvalisavi ili arogantni, sebični ili nepristojni. Kada imamo čistu ljubav, niti se sećamo niti se radujemo zlu koje čine drugi. Niti činimo dobro samo zato što nam to koristi. Umesto toga, delimo radost onih koji žive po istini. Kada imamo čistu ljubav, mi smo odani, verujemo u najbolje u drugima i ljubazni smo prema njima. Sveto pismo uči da „ljubav nikada ne prestaje“. (Vidi 1. Korinćanima 13:4–8.)
Spasitelj nam je bio primer kako se treba osećati prema drugima i kako se prema njima ponašati. Prezirao je zlo, ali je voleo grešnike uprkos njihovim gresima. Osećao je saosećanje prema deci, starima, siromašnima i potrebitima. Imao je tako veliku ljubav da je mogao moliti našeg Nebeskog Oca da oprosti vojnicima koji su mu zabijali eksere u ruke i noge (videti Luka 23:34). Naučio nas je da ako ne opraštamo drugima, naš nebeski Otac neće oprostiti nama (videti Matej 18:33–35). Rekao je: „A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje svoje i molite se za one koji vas progone... Ako volite one koji vas ljube, kakvu ćete nagradu imati (Matej 5:44, 46). Moramo naučiti da osećamo prema drugima kao što je Isus osećao.

Razvijanje vrline čiste ljubavi
Jedan od načina na koji možemo da osetimo čistu ljubav je proučavanje života Isusa Hrista i pridržavanje njegovih zapovesti. Možemo da proučavamo šta je on radio u određenim situacijama i da uradimo isto kada se nađemo u sličnoj situaciji. Drugo, kada nemamo osećanja čiste ljubavi, možemo se moliti da ih dobijemo.
„Molite se Ocu svom snagom srca, da se ispunite onom ljubavlju koju On podari svima onima koji su pravi sledbenici Sina Njegovog, Isusa Hrista." (Moroni 7:48). Treće, možemo naučiti da volimo sebe, što znači da razumemo svoju pravu vrednost kao deca našeg Nebeskog Oca. Spasitelj je poučavao da moramo da volimo druge kao što volimo sebe (videti Matej 22:39). Da bismo voleli sebe, moramo imati samopoštovanje i poverenje u sebe. To znači da moramo biti poslušni načelima jevanđelja. Moramo se pokajati za bilo kakva nedela. Moramo da oprostimo sebi nakon što smo se pokajali. Više ćemo voleti sebe ako osetimo duboko, utešno uverenje da nas Spasitelj zaista voli. Četvrto, možemo izbeći da mislimo da smo bolji od drugih ljudi. Možemo biti strpljivi sa njihovim greškama. Što smo bliže našem Nebeskom Ocu, to smo skloniji da sa sažaljenjem gledamo na duše koje propadaju, osećamo da želimo da ih podignemo na svoja ramena i njihove grehe bacimo iza sebe. »I duša mi ogladne i klekoh pred Tvorcem svojim i zavapih Mu u snažnoj molitvi i molbi za dušu svoju. I ceo dan vapljah k Njemu, da, i kada noć pade ja još uvek glas svoj visoko dizah da dopre do nebesa. I dođe mi glas, govoreći: Enose, gresi su ti oprošteni i bićeš blagosloven. Zbog vere tvoje u Hrista koga nikada pre niti ču niti vide.“ (Enos 1:4-5).
Gospod je obećao da će nam zbog vere i ljubavi u Hrista uvek oprostiti naše grehe.

Tema pokrivanja glave žena stoljećima je intrigirala teologe, znanstvenike i laike. To je tema duboko ukorijenjena u povijesnom, kulturnom i teološkom kontekstu. Da bismo razumjeli što Biblija kaže o ženama koje pokrivaju glavu, moramo proniknuti u Sveto pismo, posebice Novi zavjet, i istražiti kulturnu pozadinu rane kršćanske crkve.

Primarni odlomak koji govori o pokrivanju glave za žene nalazi se u 1. Korinćanima 11:2-16. Apostol Pavao piše crkvi u Korintu, raznolikom i kozmopolitskom gradu, dajući smjernice o raznim pitanjima koja se odnose na bogoslužje i ponašanje unutar kršćanske zajednice. U ovom odlomku Pavao kaže:

„Slavim te što me se u svemu sjećaš i držiš se predaja onako kako sam ti ih ja prenio. Ali želim da spoznaš da je svakom čovjeku glava Krist, a ženi je muškarac, a Kristova glava je Bog. Svaki muškarac koji se moli ili prorokuje s pokrivenom glavom, sramoti svoju glavu, ali svaka žena koja se moli ili prorokuje s golom glavom ako žena ne pokriva glavu, može joj se ošišati, ali ako je za ženu sramota odrezati kosu ili obrijati glavu, onda treba pokriti glavu" (1. Korinćanima 11); :2-6, NIV).

Kako bismo u potpunosti shvatili implikacije ovog odlomka, bitno je razumjeti kulturni kontekst vremena. U grčko-rimskom svijetu pokrivala za glavu bila su uobičajena praksa među ženama, simbolizirajući skromnost i ugled. Žena nepokrivene glave mogla bi se doživjeti kao neskromna ili čak moralno sumnjiva. U židovskoj tradiciji udate žene također su pokrivale glavu kao znak svog bračnog statusa i odanosti svojim muževima.

Pavlove upute Korinćanima odražavaju te kulturne norme, ali imaju i teološko značenje. Pavao naglašava poredak vlasti: Bog je glava Kristu, Krist je glava muškarcu, a muškarac je glava ženi. Ova hijerarhija se ne odnosi na superiornost ili inferiornost, već na uloge i odgovornosti unutar stvorenog poretka. Pavlov poziv na pokrivanje glave povezan je s ovim razumijevanjem poglavarstva i časti.

U stihovima 7-10 Pavao nastavlja:

"Muškarac ne treba pokrivati ​​glavu, jer je slika i slava Božja; ali žena je slava muškarčeva. Jer nije čovjek nastao od žene, nego žena od muškarca; niti je muškarac stvoren za ženu, nego žena za muškarca. Iz tog razloga žena treba imati vlast nad svojom glavom, zbog anđela" (1. Korinćanima 11:7-10, NIV).

Pavlovo spominjanje stvaranja naglašava njegov argument. On se vraća na izvještaj iz Postanka, gdje je žena stvorena od muškarčevog rebra (Postanak 2:21-23). Ovaj poredak stvaranja temelj je Pavlova učenja o poglavarstvu i pokrivanju glave. Spominjanje anđela je intrigantno i tumačeno je na razne načine. Neki znanstvenici sugeriraju da su anđeli, kao svjedoci bogoslužja u crkvi, zabrinuti za pravilan red i pristojnost.

U stihovima 11-12 Pavao uravnotežuje svoj argument potvrđujući međusobnu ovisnost muškaraca i žena:

"Ipak, u Gospodinu žena nije neovisna o muškarcu, niti je muškarac neovisno o ženi. Jer kao što je žena nastala od muškarca, tako je i muškarac rođen od žene. Ali sve je od Boga" (1. Korinćanima 11,11-12, NIV).

Ova uzajamna međuovisnost ističe jednakost i dostojanstvo muškaraca i žena u Božjim očima. Iako postoje različite uloge, nema mjesta za ponos ili osjećaj nadmoći.

Pavao zaključuje svoju raspravu o pokrivanju glave pozivajući se na praksu crkava:

"Sudite sami: priliči li ženi moliti se Bogu gole glave? Ne uči li vas sama priroda stvari da je čovjeku sramota ako ima dugu kosu, ali da ako žena ima duga kosa, to je njezina slava? Jer duga kosa joj je dana kao pokrivač, ako se netko želi prepirati oko toga, nemamo druge prakse - niti Božje crkve" (1. Korinćanima. 11:13-16, NIV).

Ovdje se Pavao poziva na prirodni poredak i prihvaćene običaje crkve. Priznaje da sama duga kosa može poslužiti kao pokrivalo, ali zadržava važnost pridržavanja ustaljene prakse pokrivanja glave tijekom bogoslužja.

Važno je napomenuti da se tumačenja ovog odlomka razlikuju među kršćanima. Neki smatraju da su Pavlove upute kulturološki specifične za korintsku crkvu i da nisu nužno obvezujuće za sve današnje kršćane. Drugi to vide kao bezvremeno načelo koje se treba pridržavati u suvremenom bogoslužju.

U ispitivanju šire biblijske priče vidimo da pokrivala za glavu nisu središnja tema. Stari zavjet ne propisuje pokrivanje glave za žene u bogoslužju, iako uključuje reference na žene koje pokrivaju glavu u određenim kontekstima (npr. Rebeka u Postanku 24:65). Novi zavjet također ne naglašava pokrivala za glavu izvan ovog odlomka u 1. Korinćanima.

Rani crkveni oci, poput Tertulijana i Augustina, bavili su se pitanjem pokrivala za glavu, često potvrđujući praksu temeljenu na Pavlovim uputama. U stoljećima koja su uslijedila, pokrivala za glavu postala su uobičajena praksa u mnogim kršćanskim tradicijama, osobito u pravoslavnim, rimokatoličkim i nekim protestantskim crkvama.

U suvremenom kršćanstvu praksa pokrivanja glave žena uvelike varira. Neke denominacije i kongregacije nastavljaju održavati tradiciju, dok je druge ne vide kao potrebnu. Ključ je pristupiti problemu s duhom poniznosti i željom da slavimo Boga u štovanju.

U konačnici, pitanje pokrivala za glavu trebalo bi nas navesti na razmišljanje o dubljim načelima skromnosti, poštovanja i reda u bogoslužju. Bez obzira odluči li žena pokriti glavu ili ne, fokus bi trebao biti na slavljenju Boga i njegovanju okruženja štovanja koje odražava Njegovu slavu i red.

Zaključno, biblijsko učenje o ženama koje pokrivaju glavu ukorijenjeno je u kulturnom i teološkom kontekstu rane crkve. Iako se tumačenja i prakse mogu razlikovati, temeljna načela poglavarstva, časti i međusobnog poštovanja ostaju relevantna. Kao vjernici, pozvani smo pristupiti ovom pitanju s milošću i željom da slavimo Boga u svemu što činimo.

Da li pravoslavno sveštenstvo postoji još od apostolskih
vremena?

Upoznaćemo se najpre šta Pravoslavna crkva veruje o ovoj temi: "Sveštenstvo sačinjavaju: đakoni, prezviteri (sveštenici) i episkopi (vladike). Episkopi (vladike) imaju pravo da vrše sve svete tajne, da uče verne i upravljaju eparhijom, koja im je poverena od strane Crkve; prezviteri (sveštenici) imaju pravo da vrše sve svete tajne izuzev Svete tajne rukopoloženja. Oni mogu da upravljaju svojom parohijom, koju im je episkop, na rukopoloženju, poverio a đakoni samostalno nemaju pravo da vrše nijednu svetu tajnu. Oni pomažu (saslužuju) vladikama i sveštenicima u vršenju svetih tajni. To su tri stepena sveštenstva: đakonski, prezviterski i episkopski. (...) Služba sveštenička u
Crkvi Hristovoj je produžena služba apostolska. Sveštenstvo sveto je prejemnik službe i vlasti apostolske. Ono je dobilo od Spasitelja pravo kakvo nema nijedna služba ni u zemaljskoj ni u nebeskoj Crkvi Hristovoj."

Prema upravo izloženom učenju, Hristovi apostoli su bili ustanovitelji svešteničkog poretka u Crkvi. Ipak, ukoliko pažljivo proučimo novozavetne spise, zapazićemo da se izraz "sveštenik" (jerej, hiereus) ni na jednom mestu ne koristi da bi se njime opisala služba hrišćanskih episkopa (nadglednika), prezvitera (starešina) i đakona (poslužitelja). Ovaj izraz se koristi u evanđeljima, Delima apostolskim i poslanici Jevrejima samo za označavanje pripadnika starozavetnog jevrejskog sveštenstva − čija je služba
podrazumevala prinošenje krvnih žrtava. Na primer, Gospod Hristos je sveštenicima uputio nekolicinu izlečenih gubavaca, jer je nad njima, po Božijem zakonu datom Izrailju, trebalo da se izvrši obredno očišćenje:
"I kad je ulazio u jedno selo, sretoše ga deset gubavih ljudi, koji stadoše izdaleka, te podigoše glas govoreći: Isuse, učitelju, smiluj se na nas. A kad ih vide reče im: idite i pokažite se sveštenicima. I behu očišćeni dok su još išli."

U daljem tekstu navešćemo još nekoliko primera novozavetnih tekstova u kojima se pominje reč sveštenik. Kao što ćemo uvideti, ovaj pojam se ni na jednom mestu ne odnosi na služitelje u hrišćanskim crkvama, već na službenike u jevrejskom hramu i religiozne vođe izrailjskog naroda, ili pak na paganske idolopoklonike: "Isus prihvati i reče: jedan čovek je silazio iz Jerusalima u Jerihon i pao u ruke razbojnicima, koji ga svukoše, izbiše, ostaviše ga napolju polumrtva i odoše. A slučajno je tim putem silazio jedan sveštenik, vide ga i prođe."

"I svaki sveštenik, doduše, stoji svaki dan i služi prinoseći mnogo puta iste žrtve koje nikada ne mogu potpuno ukloniti grehe." "Tada se skupiše prvosveštenici i narodne starešine u dvor prvosveštenika koji se zvao Kajafa, pa se dogovoriše da Isusa na prevaru uhvate i ubiju..."
"Tada prvosveštenik razdra svoje haljine govoreći: pohulio je na
Boga; šta nam još trebaju svedoci? Eto sad čuste hulu. Šta mislite? A oni odgovoriše: zaslužio je smrt. Tada mu pljunuše u lice i udariše ga po glavi, a drugi po obrazu govoreći: proreci nam, Hriste, ko te udari?"

"A Pavle pogleda na sinedrion i reče: braćo, ja sam sa potpuno čistom savešću živeo služeći Bogu do ovoga dana. Prvosveštenik Ananija pak naredi onima što su stajali do njega da ga biju po ustima. Tada mu Pavle reče: Bog će biti tebe, zide okrečeni; i ti sediš da mi sudiš po zakonu, a protiv zakona naređuješ da me biju."
"A sveštenik Zevsovog hrama, koji se nalazio pred gradom, dovede junce i donese vence pred vrata i htede s narodom da prinese žrtvu."
Prema izveštaju evanđeliste Luke u Delima apostolskim, posledica
propovedanja evanđelja je bila i ta da su mnogi jevrejski sveštenici
napuštali svoj raniji verski sistem i postajali sledbenici Mesije, Isusa iz Nazareta:

"I reč Božija je napredovala i broj učenika u Jerusalimu se veoma
povećavao, pa se i mnogi sveštenici pokoravahu veri." (Dela. ap. 6:7).
Pored prethodnog saznanja o nekorišćenju izraza "sveštenik" u odnosu na hrišćanske služitelje, mnogi tekstovi Novog zaveta mogu da nam posluže i kao dokaz da se službe "episkopa" "prezvitera" u apostolsko vreme nisu razlikovale već su se odnosile na jednu te istu dužnost nadgledanja i staranja. Prema učenju Svetog pisma, crkvene starešine (prezviteri), pored ostalog, obavljaju i službu nadgledanja odnosno bdenja nad crkvenim stadom, te se zato nazivaju i nadglednicima odnosno episkopima. Evanđelist Luka je to potvrdio opisujući sastanak apostola Pavla sa starešinama (tj. prezviterima) crkve u Efesu:

"...I dozva crkvene starešine: A kad dođoše k njemu, reče im: (...)
Pazite na sebe i na sve stado, u kom vas je Duh Sveti postavio za
episkope, da napasate Crkvu Božiju, koju je stekao svojom krvlju..."
(Dela ap. 20:17, 18, 28).

U originalnom grčkom tekstu, u 17. stihu se koristi reč "presbiteroi" tj.
u množini: "starešine". Od ove grčke reči, malim prilagođavanjem
srpskom jeziku, nastala je reč "prezviteri" ili u jednini: "presbiteros",
"prezviter" tj . starešina. U svome govoru upućenom njima, apostol u 28. stihu koristi drugu reč: "episkopoi" tj. episkopi (u jednini "episkopos", tj. "nadglednik"). Dakle, poistovećujući čin episkopa i prezvitera, Pavle zapravo piše da su upravo same starešine (presbiteroi) bile u službi nadglednika − episkopa (episkopoi).

Zanimljivo bi bilo u ovom smislu pogledati i kako glasi početak
poslanice Filipljanima:
"Pavle i Timotej, služitelji Hrista Isusa, svima svetima u Hristu Isusu,
koji su u Filipima, s episkopima i đakonima: blagodat vam i mir od
Boga Oca našega i Gospoda Isusa Hrista."

Iz upravo navedenih stihova možemo da uočimo pozdrav kog su Pavle i Timotej uputili svim vernicima ("svima svetima") u Filipima, među kojima je bilo i episkopa i đakona (tj. nadglednika i poslužitelja).
Začudo, u ovom pozdravu se ne pominju "prezviteri"! Prema današnjem pravoslavnom ustrojstvu, prema kome pri svakom većem hramu služi više prezvitera, svakako bi se podrazumevalo da ih je i crkva u Filipima morala imati. No, očigledno je razlog za nepominjanje prezvitera upravo taj što su oni nazvani drugačijim imenom − "episkopi", kao što je uostalom slučaj i u drugim delovima Novoga zaveta u kojima se ove dve službe poistovećuju.
Takođe je zanimljivo uočiti da je u prvovekovnom hrišćanstvu u svakoj lokalnoj hrišćanskoj zajednici bilo postavljano više episkopa − što jasno vidimo iz primera dve napred pomenute crkve. Pravoslavna crkva, koja sebe naziva "apostolskom" i u ovome odstupa od ranohrišćanskog pravila, sledeći učenja kasnijih crkvenih sabora na kojima je striktno zapoveđeno da se u jednom gradu ne sme postaviti više od jednog episkopa.
Pored nepostojanja razlike između službi prezvitera i episkopa u
apostolskoj crkvi, kao i dokazivanja da se za razliku od pravoslavne
prakse radilo o istim osobama, postoji još jedno značajno odudaranje od novozavetnog učenja. Naime, poznato je da su episkopi u pravoslavnoj crkvi neoženjeni tj. da se biraju iz redova istaknutih monaha. Sa druge strane, u apostolskoj crkvi je postojala izričita zapovest da crkvene starešine (prezviteri tj. episkopi) moraju da budu oženjeni ljudi:

"Episkop, dakle, treba da je neporočan, jedne žene muž, trezven,
razborit (...) koji dobro upravlja svojim domom i ima poslušnu decu sa svakom čestitošću; jer ko ne zna da upravlja svojim domom kako će se starati za Crkvu Božiju?"
U prvom veku, za vreme života apostola, kao i nekoliko vekova kasnije episkopi su bili oženjeni. Ipak, po rečima istoričara Jevsevija Popovića, od četvrtog veka je to biblijsko pravilo sve više smenjivano praksom postavljanja monaha na episkopske pozicije:
"Ta okolnost, što je monaštvo dobivalo sve jači utecaj u crkvi, učinila je, da su postepeno najviša crkvena dostojanstva došla u ruke tako visoko cenjenih monaha, a sveštenstvo, koje je živelo u braku, pored monaha postepeno je potiskivano. Usled toga su monahe, ne samo rado posvećivali za prezvitere i đakone (...) − nego su njihovi nastojatelji dobili mesta i u sinodima, naskoro i na episkopskim stolicama na Istoku nalazimo skoro samo monahe, i oženjeni episkopi već su u početku V. stoleća u celoj crkvi velika retkost.
Kad je 410. Sinesije Kirinejski izabran za ptolemaidskog episkopa,
ustezao se isprva da primi izbor, jer je bio oženjen, a nije se hteo
rastati sa svojom ženom; ali je još posvećen za episkopa, iako se nije morao rastati sa ženom. Kašnje nema skoro ni govora o
episkopima, koji žive u braku. (...) U pogledu episkopa je Justinijan I. (527−565) naposletku izričito naredio, da moraju biti neoženjeni. I zaista na Istoku većina episkopa behu monasi."
Što se pak tiče odeće koju koriste pravoslavni sveštenici, iz Biblije kao i iz istorijskih izvora saznajemo da su apostoli i starešine prvovekovnih crkava (kao i sam Hristos), za razliku od starozavetnih sveštenika koji su nosili specijalnu odeću, bili odeveni jednostavno − poput ostalih svojih savremenika. Srpskom narodu, koji je navikao da svoje sveštenike uvek vidi odevene u crne mantije, propovednici evanđeoskih crkava koji vrše bogosluženja i kreću se u običnim civilnim odelima (bogosluženja uglavnom vrše obučeni u svečaniju civilnu odeću) izgledaju prilično čudno. Ipak, upravo takvo odevanje kakvo praktikuju bogoslužitelji u evanđeoskim zajednicama, jeste nalik na ono koje su praktikovali i zastupali Hristos i apostoli! Evo šta je o odevanju prvovekovnih bogoslužitelja (apostola i ostalih starešina − nadglednika), zapisano od strane jednog pravoslavnog autora:

"Sama činjenica da u Novom zavetu ne možemo, na prvi pogled, da nađemo neko učenje o svešteničkom odelu, slično nekim drugim predmetima − ne treba da nas zbuni. U njemu zaista nema takvih propisa. Tu se mogu naći samo izvesne napomene o skromnosti u odevanju (Mt. 6, 28−30; Lk. 12, 27−28; Filiblj. 4, 5), dok su Hristos i apostoli nosili obično narodno odelo. Štaviše, Hristos je napadao izvesnu specijalnu odeću kao licemerstvo (Mt. 23, 5). (...) Zato, posle apostolske epohe, u kojoj ne nalazimo neku osobitu odeću pastirstva (treba znati: da je i narodno odelo onoga vremena koje su nosili Hristos i apostoli − jednostavni plašt koji je pokrivao čitavo telo − dobro odgovarao pastirskoj svrsi), već krajem prvog veka postoje tragovi o njenom postojanju, o čemu svedoči apostolsko predanje i crkveni kanoni. U drugoj polovini IV veka imamo precizne propise o specijalnom svešteničkom odelu."
Istoričar Jevsevije Popović, nasuprot Božidaru Mijaču, ne spominje
podatke o tome da je posebna odeća za "sveštenike" počela da se
uvodi već krajem I veka, već govori, da se prvi njen spomen nalazi tek "krajem prvog perioda", tj. negde pred kraj trećeg i u četvrtom veku, uz isticanje da ne postoje podaci kako je ona u to vreme izgledala. Ovaj autor ističe da je tadašnja odeća verskih služitelja bila verovatno bele (ili neke druge svetle) boje. Tokom drugog perioda (od 312. − 622.god), nastalo je gotovo sve ono od odeće
što se i danas koristi od strane sveštenstva u Istočnoj i Zapadnoj crkvi, uz naznaku da su neki delovi odeće uvedeni i mnogo kasnije u upotrebu.

Kao što smo mogli da uočimo u prethodnom razmatranju, biblijski
tekstovi i istorijski podaci nedvosmisleno ukazuju na činjenicu da
pravoslavno verovanje po pitanju ustanovljavanja specijalne
svešteničke jerarhije u Crkvi nije podudarno sa apostolskim učenjem.
Ovo verovanje svoje postojanje temelji na učenjima ljudi koji su živeli vekovima nakon smrti Hristovih apostola. Pravoslavno sveštenstvo, sa svim svojim današnjim obeležjima i službama je strano Svetom pismu, novozavetnom hrišćanstvu, kao i duhu koji je vladao u Crkvi prvoga veka.

(Tekst iz knjige ''Sveto pismo i tradcija Pravoslavne crkve)

Učenja Crkve Isusa Hrista svetaca poslednjih dana -

BOG NAŠ NEBESKI OTAC

Bog postoji

Alma, prorok Mormonovoj knjige, napisao je: »Sve ukazuje da postoji Bog. Da, sama zemlja i sve što je na licu njenom. Da, i kretanje njeno. Da, a i sve planete koje se kreću svojim pravilnim putanjama svedoče da postoji Vrhovni Stvoritelj.« (Alma 30:44).
Kada bacimo pogled prema noćnom nebu razumećemo šta je Alma mislio. Postoje milioni zvezda i planeta, svi u savršenom redu. Oni se nisu pojavili slučajno. Mi možemo videti delo Božje na nebesima i na zemlji. Mnoge biljke, mnoge vrste životinja, planine, reke, oblaci koji nam donose kišu i sneg – sve nam to svedoči da postoji Bog. Proroci su nas podučavali da je Bog Svemoćni Vladar svemira.

Bog prebiva na nebu

"Po tome znamo da ima Boga na nebu, koji je beskonačan i večan, od večnosti do večnosti isti, nepromenljivi Bog, stvaralac neba i zemlje, i svega što je na njima." (Učenje i Zaveti 20:17).
Bog je kroz svog Sina Isusa Hrista stvorio nebesa i zemlju te sve što je na njima: "Gle, ja sam Isus Hrist, Sin Božji. Ja stvorih nebo i zemlju i sve što je na njima. Bejah sa Ocem od početka. Ja sam u Ocu, a Otac u meni, i u meni Otac proslavi ime svoje." (3. Nefi 9:15)
"Ja sam početak i kraj, Svemogući Bog; po svom Jedinorođencu stvorih sve ovo; da, u početku stvorih nebo, i zemlju na kojoj stojiš." (Mojsije 2:1).
On je stvorio ovaj svet i dao mu oblik, kretanje i život. Ispunio je vazduh i vodu živim bićima. Prekrio je brda i ravnice svakojakim životinjama. Dao nam je dan i noć, leto i zimu, vreme sejanja i vreme žetve. Načinio je čoveka na svoju sliku, da bude vladar nad svim njegovim drugim stvorenjima: "Zatim Bog reče: „Hajde da načinimo čoveka po svom obličju, sličnog nama, i neka vlada nad morskim ribama, nad stvorenjima koja lete po nebu, nad stokom, nad svom zemljom i nad svim drugim životinjama što se miču po zemlji.” Tada je Bog stvorio čoveka po svom obličju, stvorio ga je po Božjem obličju - stvorio je muškarca i ženu." (Postanak 1:26–27).
Bog je vrhovno i apsolutno biće u koje verujemo i koje obožavamo. On je »veliki roditelj svemira«, i on »gleda na celu ljudsku porodicu s očinskom brigom i roditeljskim obzirom«

Priroda Boga

"I ja, Bog, rekoh svom Jedinorođencu, koji sa mnom beše od početka: Načinimo čoveka po obličju svome, nalik sebi; i beše tako. I ja, Bog, rekoh: Neka vladaju nad ribama morskim, i nad pticama na nebu, i nad stokom, i nad svom zemljom, i nad svakim bićem što puže po zemlji." (Mojsije 2:26)
"Po obličju sopstvenog tela svog, muško i žensko, stvori ih, i blagoslovi ih, i nadenu im ime Adam, u danu kada behu stvoreni i behu postali žive duše u zemlji, u podnožju Božjem." (Mojsije 6:9)
Zato što smo načinjeni na njegovu sliku znamo da su naša tela slična njegovog. Njegov večni duh prebiva u proslavljenom opipljivom telu od mesa i kostiju: "Otac ima telo od mesa i kostiju opipljivo kao i čovečje; Sin isto tako; ali Sveti Duh nema telo od mesa i kostiju, nego je osoba duhovna. Da nije tako, Sveti Duh ne bi mogao prebivati u nama." (Učenje i Zaveti 130:22).
Međutim, Božje je telo savršeno i proslavljeno, sa slavom koja se ne može opisati. Bog je savršen. On je Bog pravednosti, s osobinama poput ljubavi, milosrđa, dobronamernosti, istine, moći, vere, znanja i suda. On ima svu moć. On zna sve. Pun je dobrote. Sve dobro dolazi od Boga. Sve što on čini jest da pomogne svojoj deci da postanu slični njemu. Rekao je: "Gle, to je delo moje i slava moja, da osvarim besmrtnost i život večni za čoveka." (Mojsije 1:39).

Spoznati Boga

Poznavati Boga tako je važno da je naš Spasitelj rekao: "A ovo je život večni: da upoznaju tebe jedinog istinitog Boga i Isusa Hrista koga si poslao." (Jovan 17:3).
Prva i najveća zapovest je "Ljubi Gospoda Boga svoga svim srcem svojim." (Matej 22:37).
Što više poznajemo Boga, sve ga više volimo i rado držimo njegove zapovesti.
"Ako držimo njegove zapovesti, po tome znamo da ga poznajemo. Onaj ko kaže: „Ja ga poznajem”, a ne drži njegove zapovesti, lažljivac je i istina nije u njemu. Ali ko god drži njegovu reč, u njemu je Božja ljubav zaista stigla do savršenstva. Po tome znamo da smo u njemu." (1. Jovanova 2:3–5). Držanjem njegovih zapovesti možemo postati slični njemu.
Možemo poznavati Boga ako budemo verovali da on postoji i da nas voli. "Verujte u Boga. Verujte da On jeste i da sve stvori, i na nebu i na zemlji. Verujte da ima svu mudrost i svu moć, i na nebu i na zemlji. Verujte da čovek ne može da shvati sve ono što Gospod može da shvati." (Mosija 4:9).
Možemo poznavati Boga ako budemo proučavali Sveta pisma. "Ali ti ostani u onome što si naučio i u šta si se uverio, budući da znaš ko te je svemu tome poučio i da od ranog detinjstva poznaješ sveta pisma koji te mogu učiniti mudrim na spasenje kroz veru u Hrista Isusa. Sve je Pismo nadahnuto od Boga i korisno za poučavanje, za ukoravanje, za popravljanje, za vaspitavanje u pravednosti, da čovek Božji bude savršen, potpuno opremljen za svako dobro delo." (2. Timoteju 3:14–17).
Možemo poznavati Boga ako mu se budemo molili. "Ako nekom od vas nedostaje mudrosti, neka traži od Boga, jer on velikodušno daje svima, i to bez prekoravanja, i on će mu je dati." (Jakovljeva 1:5).
Možemo poznavati Boga ako se budemo pokoravali svim njegovim zapovestima što bolje možemo. "Ko ima moje zapovesti i drži ih se, taj me voli. A ko voli mene, njega će voleti moj Otac, i ja ću ga voleti i objaviću mu se.” (Jovan 14:21–23).
Budemo li činili sve ovo, upoznat ćemo Boga i na kraju zadobiti večni život.

Sukob između kršćanskih vrijednosti i sudjelovanja u vojnim aktivnostima tema je koja izaziva mnoge rasprave unutar kršćanske zajednice. S jedne strane, biblijske poruke o miru, ljubavi i oprostu potiču vjernike da se zalažu za nenasilje i pomirenje. S druge strane, povijest kršćanstva također sadrži primjere vjernika koji su služili u vojsci i sudjelovali u zaštiti svojih zajednica. Ova tema postavlja ključno pitanje: da li je služba u vojsci i nošenje oružja u skladu s temeljnim kršćanskim načelima? Na ovom forumu otvorit ćemo prostor za dijalog, razmatranje povijesnih, etičkih i duhovnih aspekata, s ciljem da razumijemo složenost ove dileme i potaknemo na promišljanje o vlastitom pozivu u svijetu koji često zahtijeva teške odluke. Pozivamo sve članove foruma da podijele svoja uvjerenja, iskustva i razmišljanja o ovoj relevantnoj temi.

Priča o Judi Iškariotskom, učeniku koji je izdao Isusa, jedna je od najtragičnijih i najsloženijih pripovijesti u Novom zavjetu. Razumijevanje je li Judi bilo oprošteno nakon njegove izdaje zahtijeva pažljivo ispitivanje biblijskih tekstova, prirode oprosta u kršćanskoj teologiji i šireg konteksta Judinih postupaka i njihovih posljedica.

Juda Iskariotski je najpoznatiji po tome što je izdao Isusa velikim svećeničkim glavarima za trideset srebrnjaka (Matej 26:14-16). Ovaj čin izdaje pokrenuo je događaje koji su doveli do Isusova uhićenja, suđenja, razapinjanja na križ i naposljetku, Njegovog uskrsnuća. Evanđelja nam pružaju nekoliko uvida u Judine postupke i njegovo kajanje koje je kasnije uslijedilo.

U Mateju 27:3-5 čitamo o Judinom odgovoru nakon što je shvatio težinu svoje izdaje:

„Kad Juda, koji ga bijaše izdao, vidje da je Isus osuđen, uhvati ga grižnja savjesti te vrati trideset srebrnjaka glavarima svećeničkim i starješinama. 'Sagriješio sam', reče, 'jer sam nevina izdao. krv.' 'Što je to za nas?' odgovorili su 'To je vaša odgovornost.' Tako je Juda bacio novac u hram i otišao i objesio se."

Ovaj odlomak pokazuje da je Juda iskusio duboko kajanje i priznao svoj grijeh. Njegov povratak srebra i njegova izjava da je izdao nevinu krv ukazuju na priznanje njegovog nedjela. Međutim, Judina priča poprima tragičan obrat jer si on naposljetku oduzima život. Ovaj čin očaja postavlja značajna teološka pitanja o pokajanju, oprostu i stanju Judine duše.

Oprost je u kršćanskoj teologiji duboka i središnja tema. Isusova učenja ističu bezgraničnu prirodu Božjeg milosrđa i važnost pokajanja. U prispodobi o Izgubljenom sinu (Luka 15:11-32), Isus ilustrira kako zalutalog sina koji se vraća u pokajanju njegov otac dočekuje raširenih ruku, simbolizirajući Božju spremnost da oprosti onima koji se istinski pokaju. Slično tome, u Mateju 18:21-22, Isus poučava Petra o nužnosti neograničenog oprosta:

"Tada Petar pristupi Isusu i upita ga: 'Gospodine, koliko ću puta oprostiti svom bratu ili sestri koji griješe protiv mene? Do sedam puta?' Isus odgovori: 'Ne kažem ti sedam puta, nego sedamdeset i sedam puta'."

Ova učenja sugeriraju da je oprost uvijek dostupan onima koji ga traže skrušena srca. Ključni element ovdje je iskreno pokajanje. Judino kajanje, kako je opisano u Mateju, moglo bi se promatrati kao oblik pokajanja. Međutim, njegovo samoubojstvo koje je uslijedilo komplicira sliku.

Čin oduzimanja vlastitog života u kršćanskoj se teologiji promatra s velikom tugom i složenošću. Katekizam Katoličke Crkve, na primjer, priznaje tešku prirodu samoubojstva, ali također priznaje da duševne boli i teški psihički poremećaji mogu umanjiti osobnu krivnju (Katekizam Katoličke Crkve, 2282-2283). Iako je ovo katolička perspektiva, ona odražava šire kršćansko shvaćanje da je Božje milosrđe ogromno i da je njegov sud pravedan.

Drugi važan aspekt koji treba razmotriti su Isusove vlastite riječi o Judi. U Mateju 26:24, tijekom Posljednje večere, Isus kaže:

"Sin Čovječji će otići kako je o njemu pisano. Ali jao onom čovjeku koji izda Sina Čovječjeg! Bolje bi mu bilo da se nije rodio."

Ovu izjavu neki su protumačili kao oštru osudu Jude. Međutim, također ga je moguće razumjeti kao izraz duboke tragedije i tuge Judinih postupaka, a ne konačnu izjavu o njegovoj vječnoj sudbini.

Štoviše, u Ivanu 17,12 Isus Judu naziva "sinom propasti":

"Dok sam bio s njima, štitio sam ih i čuvao pod tim imenom koje si mi dao. Nitko nije izgubljen osim onoga koji je osuđen na uništenje kako bi se Pismo ispunilo."

Izraz "sin propasti" i ideja da je "osuđen na uništenje" naveli su mnoge na zaključak da je Judina sudbina zapečaćena. Ipak, važno je upamtiti da Sveto pismo često koristi snažan jezik kako bi prenijelo ozbiljnost grijeha i posljedice odbacivanja Božje milosti. Konačni sud duše poznat je samo Bogu, koji jedini razumije dubine nečijeg srca i okolnosti.

Prvi crkveni oci i teolozi također su se bavili pitanjem Judinog oprosta. Sveti Augustin u svom djelu "Grad Božji" razmišlja o Judinoj izdaji i njegovom kasnijem očaju, sugerirajući da je Judino kajanje bilo nepotpuno jer nije dovelo do pokajanja punog nade, već do očaja i samouništenja. Augustinova perspektiva naglašava važnost okretanja prema Božjem milosrđu čak i pred teškim grijehom.

C.S. Lewis, poznati kršćanski apologet, u svojoj knjizi "Veliki razvod", istražuje teme pokajanja i oprosta u izmišljenoj priči. Iako se ne obraća izravno Judi, Lewisovo djelo naglašava da su vrata raja otvorena svima koji se istinski pokaju, bez obzira na težinu njihovih grijeha. To je u skladu sa širim kršćanskim vjerovanjem u mogućnost otkupljenja za sve koji ga iskreno traže.

U konačnici, Sveto pismo ne daje definitivan odgovor na pitanje je li Judi bilo oprošteno nakon što je izdao Isusa. Novi zavjet nam pruža činjenice o Judinoj izdaji, njegovom kajanju i njegovom tragičnom kraju, ali ne navodi eksplicitno njegovu vječnu sudbinu. Ono što znamo je da je Božje milosrđe beskonačno i da je Njegov sud savršen. Kao ljudi, možemo samo nagađati na temelju Isusovih učenja i šireg konteksta kršćanske teologije.

Razmišljajući o Judinoj priči, podsjećamo se na ozbiljnost grijeha, duboku potrebu za istinskim pokajanjem i bezgraničnu prirodu Božjeg oprosta. Judin tragični kraj služi kao otrežnjujući podsjetnik na posljedice odvraćanja od Božje milosti, ali nas također poziva na povjerenje u dubinu Božjeg milosrđa i nade u otkupljenje za sve koji ga iskreno traže.

U vlastitom životu pozvani smo prihvatiti priliku za pokajanje i pomirenje s Bogom, znajući da su nam Njegova ljubav i oprost uvijek dostupni. Dok razmišljamo o Judinoj priči, nastojmo živjeti na način koji neprestano traži Božju milost, okrećući se od grijeha prema nadi i iskupljenju koje nudi Isus Krist.

Pitanje gdje je Mojsije pisao o Isusu u Starom zavjetu je fascinantno, duboko ukorijenjeno u bogatu tapiseriju biblijskih proročanstava i tipologija. Inače Petoknjižje, ili Tora, nagovještava Kristov dolazak. Dok Mojsije nije izričito imenovao Isusa, spisi koji mu se pripisuju sadrže brojne odlomke za koje kršćani vjeruju da upućuju na Mesiju i, šire, na Isusa Krista.

Protoevanđelje: Postanak 3:15

Jedno od najranijih i najznačajnijih mesijanskih proročanstava nalazi se u Postanku 3:15, često se naziva Protoevangelium, ili "prvo evanđelje". Nakon pada čovjeka, Bog govori zmiji, govoreći:

"Neprijateljstvo ću staviti između tebe i žene, između tvoga i njezina potomstva; on će ti smrskati glavu, a ti ćeš mu udarati u petu."

Ovaj stih se smatra prvim nagovještajem evanđelja, ukazujući na budućeg potomka žene koja će na kraju pobijediti Sotonu. Kršćani ovo tumače kao upućivanje na Isusa Krista, koji će svojom smrću i uskrsnućem pobijediti grijeh i smrt. Slika smrskavanja zmijine glave simbolizira odlučnu pobjedu, dok udarac pete sugerira patnju koju će Mesija podnijeti.

Obećanje Abrahamu: Postanak 12:3

Drugi ključni odlomak nalazi se u Božjem obećanju Abrahamu u Postanku 12:3:

"Blagoslivljat ću one koji tebe blagoslivljaju, a tko te prokune, ja ću ga prokleti; i svi će narodi na zemlji tobom biti blagoslovljeni."

Ovo obećanje je temelj za razumijevanje mesijanske nade jer pokazuje da će kroz Abrahamovu lozu svi narodi dobiti blagoslov. Apostol Pavao u Galaćanima 3,8 izričito povezuje ovo obećanje s evanđeljem, rekavši da je "Sveto pismo predvidjelo da će Bog opravdati pogane vjerom i unaprijed je navijestilo evanđelje Abrahamu: 'Svi će narodi biti blagoslovljeni tobom. '" Kršćani vjeruju da je Isus ispunjenje ovog obećanja, donoseći spasenje svim ljudima, i Židovima i poganima.

Vezanje Izaka: Postanak 22

U Postanku 22 nalazimo priču o vezivanju Izaka, poznatu na hebrejskom kao Akedah. Bog zapovijeda Abrahamu da žrtvuje svog sina Izaka, ali u posljednjem trenutku daje ovna kao zamjenu. Ovaj događaj je bogat tipološkim značenjem. Izak, voljeni sin, koji nosi drva za vlastitu žrtvu na brdo Moriju, predslika je Isusa, ljubljenog Sina Božjeg, koji nosi svoj križ na Golgotu. Zamjenski ovan ukazuje na zamjensko pomirenje Krista, koji je umro umjesto nas. Pisac Poslanice Hebrejima razmišlja o ovoj priči u Hebrejima 11:17-19, napominjući da je Abrahamova spremnost da žrtvuje Izaka bila demonstracija njegove vjere u Božje obećanje da će uskrisiti mrtve, obećanje koje se konačno ispunilo Isusovim uskrsnućem.

Pashalno janje: Izlazak 12

Pripovijest o Pashi u Izlasku 12 još je jedan duboki predslik Krista. Bog upućuje Izraelce da žrtvuju janje bez mane i da njegovom krvlju namažu dovratnike svojih domova. Kada Gospodin bude prolazio da udari Egipćane, On će vidjeti krv i "proći" te kuće, poštedjeti prvorođence Izraelove. Ovaj se događaj obilježava svake godine na židovskom blagdanu Pashe.

Novi zavjet povlači izravnu vezu između Isusa i pashalnog janjeta. Ivan Krstitelj identificira Isusa kao "Jaganjca Božjeg koji odnosi grijehe svijeta" (Ivan 1,29). Apostol Pavao izričito kaže: "Jer je Krist, naše vazmeno janje, žrtvovano" (1. Korinćanima 5,7). Kao što je krv pashalnog janjeta zaštitila Izraelce od smrti, Kristova krv štiti vjernike od vječne smrti i osude.

Brončana zmija: brojevi 21

U Brojevima 21, Izraelci, koji gunđaju protiv Boga i Mojsija, bivaju kažnjeni pošašću zmija otrovnica. Kad se narod pokaje, Bog naredi Mojsiju da napravi brončanu zmiju i postavi je na stup. Svatko tko je ugrižen može pogledati brončanu zmiju i ostati živ. Ovaj događaj Isus izravno spominje u Ivanu 3:14-15:

„Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako treba i Sin Čovječji biti podignut da svaki koji vjeruje ima život vječni u njemu.“

Brončana zmija služi kao slika Krista, podignutog na križ, pružajući iscjeljenje i spasenje svima koji u vjeri gledaju u njega.

Proročanstvo proroka poput Mojsija: Ponovljeni zakon 18:15-19
Jedno od najeksplicitnijih mesijanskih proročanstava koje se pripisuje Mojsiju nalazi se u Ponovljenom zakonu 18:15-19. Mojsije govori Izraelcima:

"Gospodin, Bog tvoj, podići će ti proroka poput mene između tebe, od tvoje braće Izraelaca. Njega slušaj. Jer to je ono što si tražio od Gospodina, Boga svojega, na Horebu na dan zbora kad reče: 'Nemojmo više čuti glas Gospodina Boga našega niti vidjeti ovu veliku vatru ili ćemo umrijeti.' Gospodin mi reče: 'Dobro je što govore, podići ću im proroka između njihovih subraća, i on će im kazati sve što mu ja zapovjedim pozvat će na odgovornost svakoga tko ne sluša moje riječi koje prorok govori u moje ime.'"

Kršćani shvaćaju da se ovo proročanstvo odnosi na Isusa, konačnog proroka koji govori Božje riječi i savršeno otkriva Njegovu volju. U Novom zavjetu i Petar i Stjepan citiraju ovo proročanstvo u odnosu na Isusa (Djela 3:22-23; Djela 7:37).

Dan pomirenja: Levitski zakonik 16

Rituali Dana pomirenja, opisani u Levitskom zakoniku 16, također predočava Kristovo djelo. Na taj bi dan veliki svećenik ulazio u Svetinju nad svetinjama kako bi prinio žrtvu za grijehe naroda. Korištena su dva jarca: jedan je žrtvovan, a drugi, žrtveni jarac, poslan je u pustinju, simbolično noseći grijehe ljudi.

Pisac Poslanice Hebrejima objašnjava kako ovi rituali ukazuju na Isusovu konačnu žrtvu. Hebrejima 9:11-12 kaže:

"Ali kada je Krist došao kao veliki svećenik dobrih stvari koje su sada već ovdje, prošao je kroz veći i savršeniji šator koji nije napravljen ljudskim rukama, to jest, nije dio ovog stvaranja. On je nije ušao pomoću krvi jaraca i teladi; nego je ušao u Svetinju nad svetinjama jednom zauvijek vlastitom krvlju, zadobivši tako vječno otkupljenje."

Isus je i veliki svećenik i savršena žrtva, ispunjavajući simboliku Dana pomirenja nudeći se da jednom zauvijek otkupi grijehe čovječanstva.

Zaključak

Ukratko, dok Mojsije nije izričito imenovao Isusa, njegovi spisi u Petoknjižju sadrže brojne odlomke za koje kršćani vjeruju da ukazuju na dolazak Mesije. Od Protoevangeliuma u Postanku 3:15 do obećanja Abrahamu, vezivanja Izaka, pashalnog janjeta, brončane zmije, proročanstva proroka poput Mojsija i rituala Dana pomirenja, Tora je bogata predznacima Krista. Ovi odlomci tvore tapiseriju mesijanske nade koja svoje konačno ispunjenje nalazi u Isusu, za kojeg kršćani vjeruju da je obećani Spasitelj i Otkupitelj. Pisci Novog zavjeta, nadahnuti Duhom Svetim, otkrivaju veze između ovih drevnih tekstova i Isusova života, smrti i uskrsnuća, pozivajući vjernike da vide kontinuitet i dubinu Božjeg plana otkupljenja kroz cijelo Sveto pismo.

Pitanje čiste i nečiste hrane je tema koja već stoljećima intrigira vjernike i još uvijek je predmet mnogih rasprava i rasprava. Da bismo razumjeli što Biblija kaže o čistoj i nečistoj hrani, bitno je proniknuti u Stari i Novi zavjet, kao i razmotriti kulturni i teološki kontekst u kojem su ti zakoni o prehrani dani i kasnije reinterpretirani.

U Starom zavjetu, koncept čiste i nečiste hrane prvenstveno se nalazi u Levitskom zakoniku i Ponovljenom zakonu. Levitski zakonik 11 i Ponovljeni zakon 14 daju detaljan popis životinja koje su Izraelci smjeli jesti (čiste) i onih koje im je bilo zabranjeno jesti (nečiste). Na primjer, Levitski zakonik 11:3-8 precizira da su životinje koje preživaju i imaju razdvojene papke čiste, dok su druge, poput svinja, nečiste. Slično tome, Levitski zakonik 11:9-12 naglašava da su ribe s perajama i ljuskama čiste, dok su one bez tih obilježja nečiste.

Svrha ovih prehrambenih zakona bila je višestruka. Služili su kao sredstvo za razlikovanje Izraelaca od drugih naroda, promicanje svetosti i poslušnosti Bogu. U Levitskom zakoniku 11:44-45, Bog kaže: "Jer ja sam Gospodin Bog vaš. Posvetite se dakle i budite sveti jer sam ja svet. Ne oskvrnjujte se ničim što gmiže po zemlji. Jer ja Ja sam Jahve koji sam te izveo iz zemlje egipatske da ti budem Bog, dakle, budi svet, jer sam ja svet." Ti su zakoni bili dio većeg Mojsijevog saveza, koji je uključivao različite moralne, ceremonijalne i građanske propise osmišljene da izdvoje Izraelce kao Božji izabrani narod.

Uz njihov simbolički i teološki značaj, neki znanstvenici sugeriraju da su ti zakoni o prehrani imali i praktične zdravstvene dobrobiti. Mnoge životinje koje se smatraju nečistima, poput svinja i školjkaša, imaju veću vjerojatnost da će nositi parazite i bolesti ako nisu pravilno kuhane. Stoga je pridržavanje ovih prehrambenih ograničenja moglo pomoći u zaštiti Izraelaca od bolesti koje se prenose hranom.

Međutim, Novi zavjet donosi značajan pomak u shvaćanju čiste i nečiste hrane. Sam Isus počeo je osporavati tradicionalne židovske prehrambene zakone. U Marku 7:14-23, Isus uči da osobu ne prlja ono što ulazi u nju, nego ono što izlazi iz njenog srca. On kaže: "Zar ne vidite da sve što u čovjeka uđe izvana ne može ga oskvrniti, budući da ne ulazi u njegovo srce nego u njegov stomak, i biva izbačeno?" (Tako je proglasio svu hranu čistom.) I rekao je: "Ono što izlazi iz čovjeka je ono što ga onečišćuje. Jer iznutra, iz srca čovjeka, izlaze zle misli, spolni blud, krađa, ubojstvo, preljub, žudnja , zloća, prijevara, senzualnost, zavist, kleveta, oholost, ludost, sve te zle stvari dolaze iznutra i prljaju osobu."

Ovo učenje naglašava da je duhovna čistoća važnija od prehrambenih propisa. Isusova usredotočenost na stanje srca, a ne na vanjske obrede, postavila je temelj za ranokršćansko razumijevanje čistoće i svetosti.

Vizija apostola Petra u Djelima apostolskim 10 dodatno naglašava ovu promjenu. U ovoj viziji Petar vidi kako se s neba spušta plahta na kojoj se nalaze sve vrste životinja, i čiste i nečiste. Glas mu govori: "Ustani, Petre, zakolji i jedi." Kad se Petar usprotivio, govoreći da nikada nije jeo ništa nečisto, glas je odgovorio: "Što je Bog očistio, ne smatraj nečistim" (Djela 10:13-15). Ova vizija ne samo da označava ukidanje starih prehrambenih zakona, već također simbolizira uključivanje pogana u kršćansku vjeru. Petar kasnije shvaća ovu viziju kao Božji način da mu pokaže da ne smije nijednu osobu nazivati ​​nečistom ili nečistom, što je dovelo do krštenja poganina Kornelija i njegovog doma.

Apostol Pavao također se u svojim poslanicama bavi pitanjem čiste i nečiste hrane. U Rimljanima 14 i 1. Korinćanima 8, Pavao raspravlja o jedenju hrane koja je bila žrtvovana idolima, što je bilo sporno pitanje u ranoj crkvi. Pavao savjetuje vjernike da postupaju po svojoj savjesti i da izbjegavaju izazivanje drugih na spoticanje. U Rimljanima 14,14 piše: "Znam i uvjeren sam u Gospodinu Isusu da ništa nije nečisto samo po sebi, nego je nečisto za svakoga tko ga smatra nečistim." Naglašava važnost ljubavi i obzira prema drugima, potičući vjernike da izbjegavaju jesti bilo što što bi moglo navesti sukršćanina da padne u grijeh.

Pavlova učenja ističu načelo kršćanske slobode, gdje su vjernici slobodni od ograničenja Mojsijevog zakona, ali su pozvani svoju slobodu izvršavati odgovorno i s ljubavlju. Ova perspektiva je u skladu sa širom novozavjetnom temom da je Kristova žrtva ispunila zahtjeve zakona, dopuštajući vjernicima da žive pod novim savezom milosti.

Ukratko, biblijsko učenje o čistoj i nečistoj hrani razvija se iz Starog zavjeta u Novi zavjet. Starozavjetni zakoni o prehrani služili su izdvajanju Izraelaca i promicanju svetosti, ali su također imali praktične zdravstvene prednosti. U Novom zavjetu, Isus i apostoli preoblikuju koncept čistoće, naglašavajući važnost srca i duhovnog stanja u odnosu na vanjska obilježavanja. Ovaj pomak odražava širi teološki prijelaz s Mojsijevog saveza na novi savez u Kristu, gdje su vjernici pozvani živjeti u slobodi milosti dok iskazuju ljubav i obzir prema drugima.

Kao nedenominacijski kršćani, možemo cijeniti povijesni i teološki značaj prehrambenih zakona, a istovremeno priznajemo da oni nisu obvezujući prema novom savezu. Naš fokus treba biti na njegovanju čistog srca, ljubavi prema Bogu i bližnjima, budući da su to prave oznake svetosti i poslušnosti u kršćanskom životu.

Pitanje konzumacije alkohola stoljećima je tema o kojoj se raspravlja i raspravlja među kršćanima. Biblija, kao temeljni tekst za kršćanski život i praksu, nudi smjernice o ovom pitanju, iako ne pruža jednostavan, jednoznačan odgovor za sve. Umjesto toga, predstavlja nijansiranu perspektivu koja uzima u obzir kontekst vremena, namjeru srca i implikacije nečijih postupaka. Dok istražujemo što Biblija kaže o konzumiranju alkohola, bitno je pristupiti tekstu otvorenog srca i pronicljivog uma, tražeći mudrost koja je primjenjiva na naše današnje živote.

Biblija kategorički ne zabranjuje konzumaciju alkohola. Zapravo, vino se često spominje u Svetom pismu, često u pozitivnom kontekstu. Na primjer, Psalam 104:14-15 govori o tome da Bog daje vino kako bi razveselio srce čovjeka, sugerirajući da je vino dar od Boga namijenjen odgovornom uživanju. Slično tome, u Novom zavjetu, sam Isus je pio vino i čak je napravio svoje prvo čudo na svadbi u Kani, gdje je pretvorio vodu u vino (Ivan 2:1-11). Ovaj čin ne samo da naglašava kulturni značaj vina u židovskim slavljima, već također implicira da Isus nije vino smatrao inherentno grešnim.

No, Biblija sadrži i brojna upozorenja o opasnostima prekomjerne konzumacije alkohola. U Mudrim izrekama 20:1 stoji: "Vino je rugalica, žestoko piće bijesno: i tko se time zavede, nije mudar." Ova poslovica naglašava mogućnost da alkohol zavede pojedince na krivi put, navodeći ih da se ponašaju glupo i izgube kontrolu nad svojim postupcima. Apostol Pavao ponavlja ovaj osjećaj u Efežanima 5,18, gdje savjetuje: "I ne opijajte se vinom, u kojem je razuzdanost, nego punite se Duhom." Pavlov savjet je jasan: dok pijenje vina nije samo po sebi pogrešno, pijanstvo treba izbjegavati jer dovodi do gubitka samokontrole i može omesti nečiji odnos s Bogom.

Biblijski stav o alkoholu može se promatrati kao dio šireg načela koje upravlja kršćanskim ponašanjem: poziv na život umjerenosti i samokontrole. U Galaćanima 5,22-23, Pavao navodi plodove Duha, koji uključuju samokontrolu. Ova je vrlina ključna za održavanje zdravog načina života i donošenje odluka u čast Bogu. Što se tiče alkohola, kršćane se potiče na samodisciplinu, pazeći da njihova konzumacija ne dovede do pijanstva ili da drugima ne postane kamen spoticanja.

Drugo važno razmatranje je utjecaj nečijeg djelovanja na zajednicu vjernika i šire društvo. Pavao se bavi ovim pitanjem u 1. Korinćanima 8, gdje raspravlja o konceptu kršćanske slobode i odgovornosti da se izbjegne izazivanje drugih da posrnu. Iako je kontekst ovog odlomka o jedenju hrane ponuđene idolima, načelo se može primijeniti na konzumaciju alkohola. Pavao naglašava da, iako kršćani imaju slobodu sudjelovati u određenim aktivnostima, moraju voditi računa o tome kako njihovi postupci utječu na druge, osobito na one koji se bore s ovisnošću o alkoholu ili imaju povijest zlouporabe supstanci.

Ovo načelo ljubavi i obzira prema drugima dodatno je osnaženo u Rimljanima 14,21, gdje Pavao piše: "Dobro je ne jesti mesa, ni piti vina, niti bilo čega čime se tvoj brat spotiče, ili se sablažnjava, ili čini slab." Pavao ovdje zagovara način života koji duhovnom blagostanju drugih daje prednost nad osobnom slobodom. Ova perspektiva potiče vjernike da budu osjetljivi na uvjerenja i borbe onih oko sebe, odabirući apstinenciju od alkohola ako bi on potencijalno mogao naštetiti ili spriječiti drugoga na putu vjere.

Uz ova biblijska učenja, također je korisno razmotriti povijesni i kulturni kontekst u kojem je Biblija napisana. U biblijska vremena vino je bilo uobičajeno piće, često se konzumiralo uz obroke i koristilo u vjerskim obredima. Proces fermentacije služio je kao sredstvo za očuvanje soka od grožđa, koji bi se inače brzo pokvario u nedostatku modernog hlađenja. Slijedom toga, vino je bilo glavna namirnica u antičkom svijetu, a njegova konzumacija općenito je bila prihvaćena kao normalan dio života.

Međutim, kontekst u kojem danas živimo bitno je drugačiji. Dostupnost raznih alkoholnih pića, prevalencija problema povezanih s alkoholom i društvena dinamika koja okružuje pijenje, sve je to evoluiralo. Kao takvi, kršćani su pozvani primijeniti biblijska načela u svom suvremenom kontekstu, važući kulturološki značaj i potencijalne posljedice konzumacije alkohola u vlastitim životima.

Štoviše, Biblija potiče vjernike da traže mudrost i razboritost u svim aspektima života, uključujući izbor životnog stila. Jakovljeva 1,5 nas uvjerava da, ako nekome nedostaje mudrosti, neka traži od Boga, koji svima velikodušno daje bez zamjerke. Ovo obećanje poziva kršćane da traže božansko vodstvo kada se bore s problemima kao što je konzumacija alkohola, vjerujući da će Bog osigurati jasnoću potrebnu za donošenje ispravnih odluka.

Osim traženja mudrosti od Boga, kršćani također mogu imati koristi od savjeta zrelih vjernika i učenja crkve. Mnogi kršćanski vođe i teolozi opširno su pisali o alkoholu, nudeći uvide koji mogu pomoći pojedincima da se snađu u ovom složenom problemu. Na primjer, C.S. Lewis u svojoj knjizi "Mere Christianity" raspravlja o važnosti umjerenosti i samokontrole, naglašavajući da su kršćani pozvani živjeti uravnoteženim životom koji odražava Kristov karakter.

U konačnici, odluka o konzumiranju alkohola osobna je odluka koju svaki vjernik mora donijeti u svjetlu vlastitih uvjerenja, učenja Svetoga pisma i vodstva Duha Svetoga. Iako Biblija ne zabranjuje alkohol izravno, ona poziva na promišljen i odmjeren pristup, pristup koji daje prednost samokontroli, ljubavi prema drugima i želji da se u svemu poštuje Boga.

Dok kršćani nastoje živjeti svoju vjeru u svijetu ispunjenom različitim mišljenjima i praksama, bitno je zapamtiti da je naš krajnji cilj odražavati ljubav i milost Isusa Krista. Bez obzira odlučimo li se suzdržati od alkohola ili ga umjereno konzumirati, naša bi djela trebala biti motivirana željom da proslavimo Boga i izgradimo tijelo Kristovo. Pristupajući pitanju konzumacije alkohola s poniznošću, mudrošću i ljubavlju, vjernici mogu upravljati ovom složenom temom na način koji slavi Boga i služi kao svjedočanstvo transformativne snage Evanđelja.

Postanak 6:1-4 BBA

Kada se ljudi počeše razmnožavati po zemlji i kad im se rodiše kćeri, tad opaze sinovi Božiji da su kćeri ljudske lijepe, i za žene uzeše one koje su im se dopadale. Onda reče Gospod: „Moj duh neće vječno ostati u čovjeku, jer on je samo meso, neka mu životni vijek bude stotinu i dvadeset godina!” Tih dana su Nefilimi bili na zemlji, i kasnije, sve dok su sinovi Božiji odlazili kćerima ljudskim i dok su im one rađale djecu. To su oni od davnina po moći znameniti ljudi.

U Postanku 6, konkretno u prva četiri stiha, spominje se da su “sinovi Božji” vidjeli ljudske kćeri i da su bile lijepe. Ovaj je odlomak iznimno nejasan i potaknuo je brojna tumačenja i teološke rasprave tijekom stoljeća. Neke od najčešćih teorija su:

1. Anđeosko tumačenje: Ovo gledište, najranije i najčešće u drevnim židovskim i kršćanskim tradicijama, tumači "Božje sinove" kao pale anđele ili nebeska bića. Kaže se da su ti anđeli ušli u materijalni svijet, pomiješani s ljudskim ženama, i rodili Nefile, rasu divova ili moćnih bića. Ovo gledište naglašava transcendentnu prirodu i grešnost događaja koji su u konačnici doveli do božanske osude u obliku Potopa.

2. Kraljevsko ili plemićko tumačenje: Drugo gledište sugerira da su "sinovi Božji" bili ljudski vladari ili plemići - vjerojatno potomci Setha - koji su se neprikladno miješali s kćerima ljudi, bezbožnom ili grešnom rasom Kaina. Ovo tumačenje naglašava moralnu korupciju i društvenu nepravdu.

3. Bliskoistočne mitološke paralele: Neki znanstvenici vide sličnosti s drevnim bliskoistočnim mitovima u kojima se bogovi miješaju s ljudima. U ovoj perspektivi, "Sinovi Božji" odražavaju bogove u tim mitovima, a pripovijest bi mogla predstavljati polemiku protiv takvih vjerovanja. Bez obzira na tumačenje, ovaj odlomak podsjeća na središnje teme u Bibliji: čovjekovu sklonost grijehu, opasnost od miješanja svetog sa svjetovnim i neprestanu potragu za Božjim planom. Dok točan identitet "Sinova Božjih" ostaje tajanstven, sugestija o ozbiljnosti moralnog zanemarivanja i potrebe za božanskom intervencijom za vjerske zajednice ima veću teološku težinu.

Koje od ovih gledišta podupiru naši forumaši, i neka razjasne zašto?

Ivan 3:16 jedan je od najpoznatijih i najčešće citiranih stihova u cijeloj Bibliji. Ona jezgrovito prikazuje bit kršćanske vjere i evanđeosku poruku. Stih, kako se nalazi u Novoj međunarodnoj verziji (NIV), glasi:

„Jer Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“

Ovaj stih duboka je izjava Božje ljubavi i svrhe misije Isusa Krista na zemlji. Da bismo doista cijenili dubinu i značaj Ivana 3,16, važno je razumjeti njegov kontekst unutar Evanđelja po Ivanu i njegove teološke implikacije.

Kontekst Ivana 3,16

Stih je dio većeg razgovora između Isusa i Nikodema, farizeja i člana židovskog vladajućeg vijeća. Nikodem posjećuje Isusa noću, nastojeći razumjeti njegova učenja i čuda koja je činio. Isus govori Nikodemu o nužnosti "ponovnog rođenja" da bismo vidjeli kraljevstvo Božje (Ivan 3,3). Ovaj koncept zbunjuje Nikodema, što dovodi do dublje rasprave o duhovnom ponovnom rođenju i djelovanju Duha Svetoga.

Isus zatim objašnjava značaj svog dolaska, povlačeći paralelu s pričom o Mojsiju koji je podigao zmiju u pustinji (Brojevi 21,4-9). Baš kao što su Izraelci bili izliječeni gledajući u brončanu zmiju, tako će i ljudi biti spašeni gledajući Isusa koji će biti "podignut" na križ. U tom kontekstu Isus izgovara riječi iz Ivana 3,16, sažimajući evanđeosku poruku.

Teološke implikacije
Božja ljubav prema svijetu

Početni izraz, "Jer Bog je tako ljubio svijet", otkriva univerzalni opseg Božje ljubavi. Grčka riječ za "svijet" (kosmos) podrazumijeva cijelo čovječanstvo, nadilazeći etničke, kulturne i geografske granice. Ova ljubav nije ograničena na određenu skupinu ljudi, već se proteže na sve, odražavajući Božju uključivu i bezgraničnu prirodu.

Dar Sina

Izraz "da je dao svog jedinorođenog Sina" naglašava žrtvenu narav Božje ljubavi. Izraz "jedan i jedini" (monogenes) ističe Isusovu jedinstvenost. On nije samo još jedan prorok ili učitelj, već jedinstveni Božji Sin, poslan u svijet da izvrši određenu misiju. Ovaj čin davanja naglašava dubinu Božje ljubavi, jer On spremno nudi svoj najdragocjeniji dar za dobrobit čovječanstva.

Vjera i vječni život

Obećanje "da nijedan koji u njega vjeruje neće propasti, nego imati život vječni" sažima srž kršćanske vjere. Vjera u Isusa predstavljena je kao sredstvo kojim se može pobjeći od vječne odvojenosti od Boga (propasti) i primiti dar vječnog života. Ovo uvjerenje nije samo intelektualni pristanak, već uključuje duboko povjerenje i predanost Isusu kao Gospodinu i Spasitelju.

Razmišljanja o Ivanu 3,16
Osobni poziv

Ivan 3,16 često se doživljava kao osobni poziv svakom pojedincu. Poziva na odgovor na Isusovu ljubav i žrtvu. Stih poziva ljude da vjeruju u Isusa, da vjeruju u Njegovo djelo spasenja na križu i da uđu u odnos s Bogom koji vodi u vječni život. Ova osobna dimenzija čini da stih duboko odjekne među vjernicima i tragateljima.

Poziv na evangelizaciju

Za mnoge kršćane Ivan 3:16 služi kao temeljni stih za evangelizaciju. Sažeto prenosi evanđeosku poruku i daje jasan i uvjerljiv razlog za dijeljenje dobre vijesti s drugima. Naglasak stiha na Božjoj ljubavi prema svijetu i dostupnosti spasenja "svakome tko vjeruje" nadahnjuje vjernike da dopru do drugih s porukom nade i otkupljenja.

Izvor sigurnosti

Ivan 3:16 također nudi sigurnost vjernicima. Podsjeća ih na sigurnost Božje ljubavi i obećanje vječnog života. U vremenima sumnje ili borbe, ovaj stih može pružiti utjehu i sigurnost, utemeljujući vjernike u nepromjenjivoj istini Božje riječi.

Ivan 3:16 u kršćanskoj književnosti

Ivan 3,16 bio je središnja točka kršćanske književnosti i teologije. Značajni kršćanski autori i teolozi razmišljali su o njezinom dubokom značenju. Na primjer, Martin Luther nazvao ga je "Evanđeljem u malom", ističući njegovu sažetost cijele poruke evanđelja u jednom stihu.

Teolog John Stott u svojoj knjizi "Kristov križ" naglašava središnje mjesto križa u razumijevanju Božje ljubavi izražene u Ivanu 3,16. Stott piše: "Križ je samozamjena Boga za grešno čovječanstvo." Ova perspektiva naglašava žrtvenu prirodu Božje ljubavi i značaj Isusove smrti na križu.

Zaključak

Ivan 3:16 stoji kao kamen temeljac kršćanske vjere, hvatajući bit evanđeoske poruke u jednom, snažnom stihu. Otkriva dubinu Božje ljubavi, jedinstvenost Isusa kao Sina Božjega i obećanje vječnog života svima koji vjeruju. Bilo kao osobni poziv, poziv na evangelizaciju ili izvor sigurnosti, Ivan 3:16 nastavlja nadahnjivati ​​i mijenjati živote, upućujući ljude na nadu i spasenje koji se nalaze u Isusu Kristu.

Parabola o deset djevica, koja se nalazi u Mateju 25:1-13, jedno je od Isusovih najdubljih učenja, sažimajući teme spremnosti, budnosti i Kraljevstva nebeskog. Kao nedenominacijski kršćanski pastor, želio bih duboko proniknuti u ovu prispodobu kako bih otkrio njezino bogato značenje i primjenu u našim današnjim životima.

Prispodoba počinje Isusovim riječima: “U to će vrijeme kraljevstvo nebesko biti kao deset djevica koje uzeše svoje svjetiljke i izađoše u susret zaručniku” (Matej 25:1, NIV). U kulturnom kontekstu Isusova vremena vjenčanja su bila značajni društveni događaji koji su često trajali više dana. Deset djevica, ili djeveruša, trebalo je dočekati mladoženju i svojim svjetiljkama osvijetliti mu put do svadbene gozbe. Ova slika postavlja pozornicu za dublju duhovnu lekciju.

Deset djevica podijeljeno je u dvije skupine: pet mudrih i pet ludih. Mudre djevice uzele su ulje u posudama zajedno sa svojim svjetiljkama, dok su lude uzele svoje svjetiljke, ali nisu ponijele ulje sa sobom. Kako je mladoženja kasnila, svih deset djevica je postalo pospano i zaspalo. U ponoć se začu povik: "Evo mladoženje! Iziđite mu u susret!" (Matej 25:6, NIV). Lude djevice, shvativši da im se svjetiljke gase, zamoliše mudre za malo ulja, ali mudre djevice odbiše, rekavši da možda neće biti dovoljno za oboje. Lude djevice otišle su kupiti ulje, ali dok njih nije bilo, stigao je zaručnik. Mudre djevice, koje su bile spremne, ušle su s njim na svadbenu gozbu, a vrata su bila zatvorena. Kad su se lude djevice vratile, našle su zatvorena vrata i mladoženja im je rekao: "Zaista, kažem vam, ne poznajem vas" (Matej 25:12, NIV).

Prispodoba završava Isusovim savjetom*: “Bdijte, dakle, jer ne znate ni dana ni sata”* (Matej 25,13). Ova direktiva sažima srž poruke prispodobe: važnost pripravnosti za dolazak Kraljevstva nebeskog.

U tumačenju ove usporedbe bitno je razumjeti simboliku ključnih elemenata:

1. Mladoženja: Mladoženja predstavlja Isusa Krista, koji je često prikazan kao zaručnik u Novom zavjetu (vidi Efežanima 5:25-27 i Otkrivenje 19:7). Njegov zakašnjeli dolazak simbolizira razdoblje iščekivanja Kristova drugog dolaska.

2. Djevice: Deset djevica predstavljaju članove kršćanske zajednice. Činjenica da su svih deset djevice sugerira da su svi u početku čisti i da imaju istu priliku ući na svadbeni banket, simbolizirajući Kraljevstvo nebesko.

3. Svjetiljke i ulje: Svjetiljke predstavljaju vanjsku ispovijest vjere, dok ulje simbolizira unutarnju duhovnu stvarnost, poput vjere, Duha Svetoga ili dobrih djela. Pripremljenost mudrih djevica s dodatnim uljem označava istinsku, postojanu vjeru i život koji se živi u spremnosti za Kristov povratak. Nasuprot tome, nedostatak ulja kod ludih djevica predstavlja površnu vjeru kojoj nedostaju dubina i ustrajnost.

Naglasak usporedbe na spremnosti i budnosti poziv je svim vjernicima da žive u stanju duhovne pripravnosti. Ta se pripravnost ne odnosi samo na ispovijedanje vjere, već uključuje aktivan, trajan odnos s Bogom, karakteriziran prisutnošću Duha Svetoga i životom koji donosi plodove tog odnosa.

Isusovo upozorenje da "bdijete" podsjetnik je da je vrijeme njegova povratka nepoznato i da će doći neočekivano, poput lopova u noći (1. Solunjanima 5,2). Ova nepredvidivost naglašava potrebu za stalnom pripravnošću. Odbijanje mudrih djevica da podijele svoje ulje s ludima naglašava osobnu prirodu spasenja i duhovnu pripremljenost. Svaka osoba mora njegovati vlastiti odnos s Bogom; ne može se posuditi ili prenijeti od nekog drugog.

Nadalje, zatvaranje vrata i zaručnikova izjava: "Ne poznajem te", služe kao otrežnjujući podsjetnik na posljedice duhovnog zanemarivanja. To je odjek Isusovog učenja u Mateju 7:21-23, gdje On upozorava da neće svi koji ga nazivaju "Gospodinom" ući u Kraljevstvo nebesko, već samo oni koji vrše volju Očevu. Ovo ukazuje da je puko vanjsko ispovijedanje vjere nedostatno bez odgovarajuće unutarnje stvarnosti i poslušnosti Božjoj volji.

Parabola također govori o temi ustrajnosti. Priprema mudrih djevica s dodatnim uljem sugerira vjeru koja ustraje kroz odgode i izazove. Ovo je u skladu s Isusovim učenjem u Mateju 24:13: "Ali tko ustraje do kraja, bit će spašen." Zakašnjeli dolazak zaručnika stavlja na kušnju spremnost djevica, kao što kušnje i nevolje života ispituju autentičnost i postojanost naše vjere.

U primjeni ove prispodobe na naše današnje živote, pozvani smo ispitati stanje naše duhovne pripremljenosti. Jesmo li poput mudrih djevica koje održavaju živu, postojanu vjeru ili smo poput nerazumnih djevica koje zanemaruju svoj duhovni život i žive s površnom vjerom? Ova nas prispodoba izaziva da njegujemo dubok, osoban odnos s Bogom, karakteriziran prisutnošću Duha Svetoga i životom koji odražava Njegovu ljubav i pravednost.

Štoviše, prispodoba nas potiče da živimo s osjećajem hitnosti i svrhe, prepoznajući da je naše vrijeme na zemlji ograničeno i da bi se Kristov povratak mogao dogoditi u bilo kojem trenutku. Ova hitnost trebala bi nas potaknuti da živimo vjerno i dijelimo evanđelje s drugima, kako bi i oni bili pripremljeni za dolazak Kraljevstva nebeskoga.

Zaključno, parabola o deset djevica snažan je i dirljiv podsjetnik na važnost duhovne spremnosti, budnosti i ustrajnosti. Poziva nas da živimo u stanju stalne pripravnosti, njegujući istinsku, postojanu vjeru i život koji odražava prisutnost Duha Svetoga. Dok iščekujemo povratak našeg zaručnika, Isusa Krista, neka budemo spremni, sa svojim jarko gorućim svjetiljkama, ući na svadbenu gozbu i uživati ​​u punini Kraljevstva nebeskog.

Isusova braća koja se spominju u Bibliji bila su tema velikog interesa i rasprava među znanstvenicima i vjernicima. Novi zavjet pruža nekoliko referenci o Isusovoj braći i sestrama, a razumijevanje njihovog identiteta može ponuditi dublji uvid u obiteljski i društveni kontekst Isusova života i službe.

U Evanđelju po Mateju, Isusova braća su izričito imenovana u nekoliko odlomaka. Matej 13:55-56 kaže: "Nije li ovo drvodjeljev sin? Nije li mu majka ime Marija i braća mu Jakov, Josip, Šimun i Juda? Nisu li sve njegove sestre s nama? Gdje je li onda ovaj čovjek dobio sve te stvari?" Ovaj odlomak ne samo da imenuje četiri brata – Jakova, Josipa (također nazvan Josije u Marku 6:3), Šimuna i Judu (također poznat kao Juda) – već također spominje da je Isus imao sestre, iako one nisu imenovane ni ovdje ni drugdje u Novi zavjet.

Identifikacija ove braće dovela je do različitih tumačenja tijekom stoljeća. Neke ranokršćanske tradicije, osobito one iz rimokatoličke i pravoslavne perspektive, sugerirale su da ta "braća" nisu bila biološka braća i sestre Marije i Josipa, već rođaci ili polubraća i sestre. Ovo tumačenje proizlazi iz doktrine o vječnom Marijinom djevičanstvu, prema kojem je Marija ostala djevica tijekom cijelog svog života.

Jedan argument za ovo gledište je upotreba grčke riječi "adelphos" (ἀδελφός) u Novom zavjetu, koja može značiti biološki brat, ali se može koristiti i šire za označavanje bliskog rođaka ili čak suvjernika. Na primjer, u Septuaginti (grčki prijevod Starog zavjeta), izraz "adelfos" koristi se za opisivanje odnosa između bliskih rođaka osim braće i sestara, kao što je u Postanku 13:8 gdje Abraham naziva Lota svojim bratom iako je Lot zapravo njegov nećak.

Međutim, najizravnije čitanje evanđeoskih tekstova sugerira da su te osobe doista bile Isusova polubraća, djeca Marije i Josipa rođena nakon Isusa. Ovo tumačenje je podržano kontekstom odlomaka i činjenicom da su ih ljudi u Isusovom rodnom gradu Nazaretu nazivali njegovom braćom i sestrama na način koji sugerira da su bili dio njegove uže obitelji.

Jakov, jedan od Isusove braće, posebno je značajan u ranoj kršćanskoj zajednici. Često ga se poistovjećuje s Jakovom Pravednim, koji je postao vodeća osoba u jeruzalemskoj crkvi. Pavao spominje Jakova u Galaćanima 1,19, govoreći: "Nisam vidio nijednog drugog apostola - samo Jakova, brata Gospodinova." Taj je Jakov odigrao ključnu ulogu u ranoj crkvi, predsjedavajući Jeruzalemskim vijećem opisanim u Djelima 15 i autorom Jakovljeve poslanice, pisma uključenog u kanon Novog zavjeta.

Juda, drugi Isusov brat, tradicionalno se identificira kao autor Judine poslanice. Na početku svog pisma, Juda sebe naziva "slugom Isusa Krista i bratom Jakovljevim" (Judina 1:1), što je u skladu s obiteljskim vezama spomenutim u Evanđeljima.

Druga dva brata, Josip (Jozes) i Šimun, manje su istaknuti u biblijskoj pripovijesti, a malo je podataka o njihovim životima ili ulogama unutar ranokršćanske zajednice. Unatoč tome, njihovo spominjanje u Evanđeljima naglašava činjenicu da je Isus odrastao u tipičnoj židovskoj obiteljskoj strukturi, s braćom i sestrama koji bi dijelili svakodnevni život i iskustva njihova kućanstva u Nazaretu.

Prisutnost Isusove braće i sestara također ističe Isusovu ljudskost, koji je iskusio obiteljsku dinamiku i odnose kao i mi. Ovaj aspekt njegova života može ga učiniti bližim vjernicima, jer pokazuje da je bio dio stvarne, svakodnevne obitelji sa svim radostima i izazovima koji dolaze s tim.

Pitanje Isusove braće i sestara dotiče se i širih teoloških tema, poput prirode utjelovljenja. Isus, potpuno božanski i potpuno ljudski, ušao je u naš svijet u najobičnijim okolnostima, rodivši se u obitelji s braćom i sestrama. Ova stvarnost može produbiti naše cijenjenje Isusove poniznosti i pristupačnosti, koji nije ostao udaljen od ljudskih iskustava, već ih je u potpunosti prihvatio.

Ukratko, Isusova braća spomenuta u Bibliji — Jakov, Josip, Šimun i Juda — vjerojatno su bila njegova polubraća, djeca Marije i Josipa. Njihova prisutnost u evanđeoskim pripovijestima pruža vrijedan kontekst za razumijevanje Isusova zemaljskog života i ranokršćanske zajednice. Dok neke tradicije tu braću i sestre tumače kao rođake ili polubraću kako bi poduprle doktrinu o Marijinom vječnom djevičanstvu, najjednostavnije čitanje Novog zavjeta sugerira da su oni doista bili njegova biološka braća i sestre. Ova su braća, osobito Jakov i Juda, odigrala značajnu ulogu u ranoj crkvi, pridonoseći širenju evanđelja i oblikovanju kršćanskog nauka. Kroz njihove priče dobivamo potpuniju sliku Isusova obiteljskog života i ljudskih veza koje su oblikovale njegovu službu.

Isusova iskušenja u pustinji, kako su zapisana u Evanđeljima po Mateju, Marku i Luki, nude duboke uvide u prirodu iskušenja, Isusov identitet i snagu Svetoga pisma. Ta se iskušenja događaju odmah nakon Isusova krštenja, gdje ga Bog Otac potvrđuje i pomazuje Duhom Svetim. Ovaj značajan događaj postavlja pozornicu za Njegovo javno djelovanje, ali prvo se mora suočiti s razdobljem testiranja i pripreme.

Evanđelje po Mateju (4,1-11) i Evanđelje po Luki (4,1-13) pružaju detaljan prikaz ovih iskušenja, dok Evanđelje po Marku (1,12-13) nudi sažetiji sažetak. Za naše potrebe, prvenstveno ćemo se usredotočiti na pripovijesti u Mateju i Luki, jer one nude najopsežnije opise.

Kontekst iskušenja

Nakon krštenja, Isusa Duh vodi u pustinju. Ova postavka je značajna; pustinja simbolizira i fizičku pustoš i duhovnu kušnju. To je mjesto gdje su Izraelci lutali četrdeset godina, mjesto kušnje i ovisnosti o Bogu. Isusovih četrdeset dana u pustinji odražava ovo razdoblje, naglašavajući Njegovu ulogu kao novog Izraela i ispunjenje Zakona i Proroka.

U pustinji, Isus posti četrdeset dana i četrdeset noći, razdoblje tijekom kojeg osjeća duboku tjelesnu glad. Upravo u ovom trenutku ranjivosti Sotona mu prilazi. Kušnje koje slijede nisu slučajne, već su strateški usmjerene na Isusovo poslanje i identitet.

Prvo iskušenje: Pretvaranje kamenja u kruh

Prvo je iskušenje usmjereno na Isusovu fizičku glad i Njegovo oslanjanje na Boga. Sotona kaže: "Ako si Sin Božji, zapovjedi ovom kamenju da postane kruh" (Matej 4:3, ESV). Ovo iskušenje izaziva Isusa da upotrijebi svoju božansku moć kako bi zadovoljio svoje neposredne fizičke potrebe. To je poziv na samodostatnost i test pouzdanja u Božju opskrbu.

Isus odgovara citirajući Ponovljeni zakon 8:3, "Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta." Ovaj odgovor naglašava kritičnu duhovnu istinu: fizičko preživljavanje nije krajnji izvor života; nego je Božja Riječ ta koja održava i hrani dušu. Isus pokazuje svoje nepokolebljivo povjerenje u Božju opskrbu, čak i usprkos fizičkoj oskudici.

Drugo iskušenje: baciti se s hrama

Drugo iskušenje pomiče se s fizičkih potreba na područje duhovne oholosti i preuzetnosti. Sotona odvodi Isusa do vrha hrama u Jeruzalemu i kaže: "Ako si Sin Božji, baci se dolje, jer je pisano: 'On će zapovijedati svojim anđelima o tebi' i 'Na svojim će rukama nositi ustani, da ne udariš nogom o kamen’” (Matej 4:6, ESV). Ovdje Sotona citira Psalam 91:11-12, pokušavajući manipulirati Svetim pismom kako bi služio svojoj svrsi.

Ovo iskušenje izaziva Isusa da dokaže svoje božansko sinovstvo prisiljavajući Božju ruku na dramatičan prikaz božanske zaštite. To je mamac da se ispita Božja vjernost i da se traži potvrda kroz čudesnu intervenciju. Isus se tome suprotstavlja citirajući Ponovljeni zakon 6:16, "Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega." Isus odbija manipulirati Božjim obećanjima u sebične svrhe. Njegov odgovor naglašava načelo da prava vjera ne zahtijeva znakove i čuda, već vjeruje u Božju vjernost bez da Ga iskušava.

Treće iskušenje: obožavanje Sotone radi svjetovne moći

Treće i posljednje iskušenje je najodvažnije. Sotona odvodi Isusa na visoku planinu i pokazuje mu sva kraljevstva svijeta i njihovu slavu. Zatim kaže: "Sve ću ti ovo dati ako padneš ničice i pokloniš mi se" (Matej 4:9, ESV). Ovo iskušenje nudi Isusu prečac do kraljevanja i slave, zaobilazeći patnju i žrtvu na križu.

U svojoj srži, ovo iskušenje se odnosi na odanost i obožavanje. Sotona nudi Isusu svjetovnu moć i autoritet u zamjenu za štovanje, pokušavajući ga odvratiti od Njegove misije otkupljenja. Isusov odgovor je odlučan i nedvosmislen: "Odlazi, Sotono! Jer pisano je: 'Klanjaj se Gospodinu, Bogu svome, i njemu jedinome služi'" (Matej 4:10, ESV, citirajući Ponovljeni zakon 6:13). Isus ponovno potvrđuje svoju isključivu predanost Bogu i svoju predanost putu poslušnosti i žrtve.

Teološke implikacije i pouke

Isusova iskušenja u pustinji bogata su teološkim značenjem i praktičnim poukama za vjernike. Oni otkrivaju ključne aspekte Isusova identiteta i poslanja te daju model za prevladavanje kušnje.

1. Isus kao Novi Adam i Pravi Izrael: Kušnje ističu Isusa kao novog Adama koji uspijeva tamo gdje prvi Adam nije uspio. Dok je Adam podlegao iskušenju u vrtu, Isus pobjeđuje u pustinji. Slično tome, Isus utjelovljuje pravi Izrael, vjerno vjerujući Bogu i slušajući ga tamo gdje je Izrael posrnuo u pustinji.

2. Moć Svetog pisma: Isusovi odgovori na svaku kušnju ukorijenjeni su u Svetom pismu. On koristi Božju Riječ kao oružje protiv Sotoninih laži i prijevara. Ovo naglašava važnost poznavanja i primjene Svetog pisma u duhovnoj borbi. Kao što Hebrejima 4:12 kaže: "Jer riječ je Božja živa i djelotvorna, oštrija od svakog dvosjeklog mača."

3. Povjerenje u Božju odredbu i vrijeme: Prvo iskušenje uči o važnosti povjerenja u Božju odredbu i vrijeme. Isus odbija upotrijebiti svoju moć za samozadovoljenje, pokazujući oslanjanje na Božju hranu. To izaziva vjernike da se pouzdaju u Božju opskrbu, čak iu vremenima potrebe i nesigurnosti.

4. Vjera bez preuzetnosti: Druga kušnja upozorava na preuzetnost i zlouporabu vjere. Prava vjera ne nastoji manipulirati Bogom niti zahtijevati čudesne znakove. Umjesto toga, počiva na Božjim obećanjima s poniznošću i povjerenjem.

5. Isključivo štovanje i odanost: Treća kušnja naglašava važnost isključivog štovanja i odanosti Bogu. Isus odbacuje privlačnost svjetovne moći i slave, birajući put poslušnosti i žrtve. Ovo poziva vjernike da daju prioritet svojoj odanosti Bogu iznad svega, odupirući se iskušenju da kompromitiraju svoju vjeru radi svjetovne dobiti.

Zaključak

Isusova iskušenja u pustinji duboka su pripovijest koja otkriva prirodu iskušenja, Isusov identitet i snagu Svetoga pisma. Oni nude vrijedne lekcije vjernicima na njihovim duhovnim putovanjima. Isusova pobjeda nad iskušenjem predstavlja i uzor i izvor snage za one koji se suočavaju s vlastitim kušnjama i izazovima.

U pustinji Isus pokazuje svoje nepokolebljivo povjerenje u Boga, svoje duboko poznavanje Svetoga pisma i nepokolebljivu predanost svojoj misiji. Kao vjernici, pozvani smo slijediti Njegov primjer, oslanjajući se na Božju Riječ, uzdajući se u Njegovu opskrbu i održavajući svoju isključivu odanost Njemu. Snagom Duha Svetoga i mi možemo pobijediti kušnju i vjerno hoditi putem koji je Bog postavio pred nas.

U Novom zavjetu, koncept "nove zapovijedi" koju je dao Isus duboko je i transformativno učenje koje sažima bit Njegove službe i srce kršćanske etike. Ova se zapovijed nalazi u Evanđelju po Ivanu, posebno u Ivanu 13,34-35, gdje Isus govori svojim učenicima:

"Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedni druge. Kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po tome će svi poznati da ste moji učenici, ako se budete ljubili." (Ivan 13:34-35, NIV)

Ova zapovijed nije posve nova u smislu da je poziv na ljubav prisutan u Starom zavjetu. Na primjer, Levitski zakonik 19:18 upućuje: "Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe." Međutim, Isusova je zapovijed nova po svojoj dubini, svom modelu i svojim implikacijama.

Dubina nove zapovijedi

Zapovijed da ljubimo jedni druge kao što nas je Isus ljubio uvodi novi standard ljubavi. Ljubav o kojoj Isus govori nije samo osjećaj ili apstraktan pojam; to je djelatna, sebedarna, požrtvovna ljubav. Ovo je agape ljubav, ljubav koja traži dobrobit drugih čak i uz veliku osobnu cijenu. Isus je pokazao primjer ove ljubavi kroz svoja djela i konačno kroz svoju žrtvu na križu.

U Ivanu 15,12-13 Isus ponavlja ovu zapovijed i dodatno pojašnjava njezinu prirodu:

"Moja je zapovijed ova: Ljubite jedni druge kao što sam vas ljubio. Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje."

Isusovu ljubav karakteriziraju poniznost, služenje i samoprijegor. To je zorno prikazano kada On pere noge svojim učenicima, što je čin koji je obično obavljao najniži sluga u kućanstvu (Ivan 13,1-17). Praćući im noge, Isus ih nije samo poučio o služenju, nego je također oblikovao vrstu ljubavi koja druge stavlja na prvo mjesto.

Model nove zapovijedi

Nova je zapovijed utemeljena na primjeru Kristove ljubavi. Isus nam ne govori samo da volimo; On nam pokazuje kako voljeti. Cijeli njegov život i služba svjedočanstvo su te ljubavi. Od ozdravljenja bolesnih i hranjenja gladnih do opraštanja grešnicima i prihvaćanja marginaliziranih, Isusova su djela dosljedno pokazivala ljubav koja nadilazi društvene, kulturne i vjerske barijere.

Konačni izraz te ljubavi nalazi se u križu. U Rimljanima 5,8 Pavao piše:

„Ali Bog pokazuje svoju ljubav prema nama ovime: dok smo još bili grešnici, Krist je za nas umro.

Isusova žrtvena smrt na križu vrhunac je božanske ljubavi. To je ljubav koja je bezuvjetna i nezaslužena, ljubav koja dopire do nas čak i kada to ne zaslužujemo. Ovo je ljubav koju Isus zapovijeda svojim sljedbenicima da oponašaju.

Posljedice Nove zapovijedi

Nova zapovijed ima duboke implikacije za kršćansku zajednicu i za svijet. Isus kaže da će naša ljubav jednih prema drugima biti obilježje Njegovih učenika:

"Po tome će svi poznati da ste moji učenici, ako se budete ljubili." (Ivan 13:35)

To znači da vjerodostojnost našeg svjedočenja svijetu ovisi o našoj sposobnosti da volimo kao što je Isus ljubio. Ranokršćanska zajednica ovu je zapovijed primila k srcu. U Djelima apostolskim 2:42-47 vidimo sliku zajednice koja je posvećena zajedništvu, dijeljenju i brizi jednih za druge. Njihova međusobna ljubav bila je toliko očita da je druge privukla vjeri.

Apostol Ivan u svojoj prvoj poslanici proširuje ovu temu ljubavi. Naglašava da ljubav za kršćane nije izborna; bitno je. U 1. Ivanovoj 4,7-12 on piše:

"Dragi prijatelji, ljubimo jedni druge, jer ljubav je od Boga. Svatko tko ljubi rođen je od Boga i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne poznaje Boga, jer Bog je ljubav. Tako je Bog pokazao svoju ljubav među nas: On je poslao svog jedinog Sina u svijet da bismo mogli živjeti kroz njega: ne da smo mi ljubili Boga, nego da je on ljubio nas i poslao svoga Sina kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe Bože tako ljubio nas, i mi trebamo ljubiti jedni druge; ali ako ljubimo jedni druge, Bog živi u nama i njegova je ljubav potpuna u nama."

Ivanove riječi ponavljaju Isusovu zapovijed i naglašavaju neraskidivu vezu između poznavanja Boga i ljubavi prema drugima. Naša ljubav jednih prema drugima odraz je Božje ljubavi prema nama i upravo se kroz tu ljubav očituje Božja prisutnost u svijetu.

Živjeti prema Novoj zapovijedi

Živjeti novu zapovijed zahtijeva srce preobraženo Duhom Svetim. To nije nešto što možemo postići vlastitim naporima. U Galaćanima 5,22-23 Pavao navodi plodove Duha, a ljubav je prva spomenuta:

„A plod je Duha ljubav, radost, mir, uzdržljivost, dobrota, dobrota, vjernost, blagost i uzdržljivost.“

Dok se prepuštamo djelovanju Duha u našim životima, osnaženi smo voljeti druge na način kako Isus zapovijeda. To uključuje praktične radnje kao što je opraštanje onima koji su nam nanijeli zlo, služenje onima koji su u potrebi i izgradnja zajednice vjere.

Štoviše, ta se ljubav proteže izvan kršćanske zajednice u širi svijet. Isus nas poziva da ljubimo svoje neprijatelje i molimo za one koji nas progone (Matej 5,44). Ova nas radikalna ljubav izaziva da srušimo prepreke neprijateljstva i predrasuda i da tražimo pomirenje i mir.

Zaključak

Nova zapovijed koju je Isus dao – ljubiti jedni druge kao što je On ljubio nas – poziv je na radikalnu, sebedarnu i požrtvovnu ljubav. To je ljubav koja je oblikovana po uzoru na Isusov život i smrt i osnažena je Duhom Svetim. Ova je ljubav obilježje pravog učeništva i način na koji će nas svijet prepoznati kao Kristove sljedbenike. Dok nastojimo živjeti ovu zapovijed, sudjelujemo u tekućem djelu Božjeg kraljevstva, donoseći Njegovu ljubav i svjetlo svijetu kojemu očajnički trebaju oboje.

Pitanje zašto je Juda Iskariotski izdao Isusa stoljećima je intrigiralo teologe, znanstvenike i laike. Izdaja Isusa od strane Jude ključni je događaj u Novom zavjetu, koji pokreće niz događaja koji će dovesti do Isusova raspeća i uskrsnuća. Da bismo razumjeli Judine motive, moramo proniknuti u povijesne, teološke i psihološke dimenzije koje Evanđelja predstavljaju.

Povijesni kontekst

Juda Iskariotski bio je jedan od dvanaestorice apostola koje je izabrao Isus. Njegovo prezime, "Iskariot", vjerojatno ukazuje na to da je bio iz Keriota, grada u Judeji, što ga razlikuje od ostalih apostola koji su uglavnom bili iz Galileje. Ovaj geografski detalj mogao bi nagovijestiti određenu izolaciju ili razliku u perspektivi koju je Juda imao u usporedbi s drugim učenicima.

Politička klima Judeje u prvom stoljeću bila je napeta. Židovski narod je bio pod rimskom okupacijom i mnogi su očekivali Mesiju koji će ih osloboditi od rimske vlasti i obnoviti kraljevstvo Izraela. Različite židovske skupine, uključujući zelote, aktivno su tražile načine za svrgavanje rimske vlasti, ponekad nasilnim sredstvima. Ova pozadina političkih nemira i mesijanskih očekivanja ključna je za razumijevanje Judinih postupaka.

Biblijski uvidi

Evanđelja pružaju različite uvide u Judinu izdaju. U Evanđelju po Ivanu, Juda je prikazan kao lopov koji je bio zadužen za vreću s novcem grupe i koji bi sam sebi uzeo ono što se u nju stavi (Ivan 12,6). Ova karakterizacija ukazuje na predispoziciju prema pohlepi i nepoštenju. Međutim, čini se da sama pohlepa nije dovoljna da objasni golemost njegove izdaje.

Evanđelje po Mateju pruža više transakcijski pogled na Judine motive. Juda pristaje izdati Isusa za trideset srebrnjaka (Matej 26,14-16). Taj je iznos, prema zakonu Staroga zavjeta, bio cijena roba (Izl 21,32), dodajući tako sloj uvrede izdaji. Čin prihvaćanja novca za isporuku Isusa vlastima prikazuje Judu kao nekoga tko je cijenio materijalno bogatstvo umjesto svoje odanosti Isusu.

U Evanđelju po Luki i Evanđelju po Ivanu postoji duhovnije objašnjenje. Oba Evanđelja spominju da je Sotona ušao u Judu (Luka 22:3, Ivan 13:27), što sugerira da je Juda bio pod utjecajem ili opsjednut od zle sile. Ova duhovna dimenzija ukazuje na kozmičku borbu između dobra i zla, pri čemu je Judina izdaja manifestacija ove veće bitke.

Teološka razmatranja

Iz teološke perspektive, Judina se izdaja može promatrati kao dio Božjeg božanskog plana. To priznaje i sam Isus kada kaže: "Sin Čovječji će otići kako je za njega pisano. Ali jao čovjeku koji izda Sina Čovječjega! Bolje bi mu bilo da se nije rodio" (Matej 26:24). Ova izjava naglašava paradoks božanske suverenosti i ljudske odgovornosti. Judini su postupci bili unaprijed poznati i prorečeni, ali on se još uvijek smatra odgovornim za svoju izdaju.

Rani crkveni oci također su se bavili pitanjem Judinih motiva. Augustin iz Hipona sugerirao je da je Judina izdaja bila nužan dio Božjeg plana spasenja, tvrdeći da Bog može izvući dobro iz zla. Toma Akvinski je ponovio ovo mišljenje, rekavši da je Judina izdaja bila "felix culpa" ili "sretan pad", jer je dovela do otkupljenja čovječanstva kroz Isusovo raspeće i uskrsnuće.

Psihološki i osobni čimbenici

Iako Evanđelja pružaju teološka i duhovna objašnjenja, moramo također uzeti u obzir psihološke i osobne čimbenike koji su mogli utjecati na Judu. Jedna je teorija da se Juda razočarao u Isusa. Ako je Juda, poput mnogih Židova njegova vremena, očekivao militantnog Mesiju koji će svrgnuti rimsku vlast, Isusova poruka ljubavi, opraštanja i nenasilja mogla je biti duboko razočaravajuća.

Juda je možda izdao Isusa u pokušaju da ga prisili. Predajući Isusa vlastima, Juda je mogao pokušati prisiliti Isusa da otkrije svoju božansku moć i pokrene Božje kraljevstvo svrgavanjem Rimljana. Ova teorija tvrdi da Judina izdaja nije nastala iz zlobe, već iz pogrešne revnosti.

Još jedan psihološki faktor koji treba uzeti u obzir je Judin mogući osjećaj izoliranosti i otuđenja. Budući da je bio iz Judeje, mogao se osjećati kao autsajder među pretežno galilejskim učenicima. Taj osjećaj nepripadanja mogao je pridonijeti njegovoj odluci da izda Isusa, tražeći potvrdu ili prihvaćanje od židovskih vlasti.

Uloga slobodne volje

Pitanje slobodne volje nasuprot predestinaciji također je ključno za razumijevanje Judine izdaje. Ako je Juda bio predodređen da izda Isusa, može li se smatrati moralno odgovornim za svoje postupke? Evanđelja sugeriraju da, iako je Judina izdaja bila unaprijed poznata, nije bila iznuđena. Juda je napravio niz odluka koje su dovele do njegove izdaje Isusa i za te se odluke smatra odgovornim.

Isusova izjava na Posljednjoj večeri, "Jedan će me od vas izdati" (Matej 26,21), ukazuje na to da je mogućnost izdaje bila poznata, ali to ne oslobađa Judu njegove odgovornosti. Moralna težina njegovih postupaka naglašena je njegovim kasnijim kajanjem i samoubojstvom. Nakon što je shvatio težinu svoje izdaje, Juda vraća trideset srebrnjaka glavarima svećeničkim i starješinama, govoreći: "Sagriješio sam izdavši nevinu krv" (Matej 27,4). Njegov očaj navodi ga da si oduzme život, tragičan kraj koji naglašava teške posljedice njegovih djela.

Lekcije za danas

Priča o Judi Iskariotskom služi kao opomena za današnje kršćane. Upozorava na opasnosti pohlepe, razočaranja i iskušenja da prisilimo Božju ruku prema vlastitim očekivanjima. Judina izdaja također služi kao podsjetnik na složenost ljudskih motiva i sposobnosti za dobro i zlo u svakome od nas.

Štoviše, Judina priča naglašava važnost pokajanja i oprosta. Dok je Judino kajanje dovelo do očaja, evanđeoska poruka nudi nadu kroz pokajanje i pomirenje. Petar, još jedan učenik koji je izdao Isusa odrekavši ga se tri puta, našao je oproštenje i obnovu kroz svoje pokajanje (Ivan 21:15-19). Judin neuspjeh da traži oproštenje u oštrom je kontrastu s Petrovom obnovom, naglašavajući transformativnu snagu Božje milosti.

Zaključak

Pitanje zašto je Juda Iškariotski izdao Isusa nema jednostavan odgovor. To je višestruko pitanje koje uključuje povijesnu, teološku, psihološku i osobnu dimenziju. Na Judine postupke utjecala je kombinacija pohlepe, razočaranja i vjerojatno pogrešne revnosti za drugačijom vrstom Mesije. Njegova izdaja također je bila dio većeg božanskog plana, no on je ipak bio odgovoran za svoje izbore.

Priča o Judi služi kao duboka lekcija o složenosti ljudske prirode i važnosti usklađivanja naših očekivanja i djelovanja s Božjom voljom. Poziva nas da razmislimo o vlastitim motivima i načinima na koje bismo mogli biti u iskušenju da izdamo svoju vjeru, potičući nas da tražimo pokajanje i prigrlimo transformativnu snagu Božje milosti.